Gradske tržnice bez obzira na veličinu naselja, nazivale su se „trbuhom grada“, i ta se njihova odrednica bez obzira što je „iskovana“ u novinarskim krugovima, gotovo milimetarski poklapala s njenom tadašnjom funkcijom.

Na plac se odlazilo zbog mladog luka, zelene salate, matovilca, sira i vrhnja, i koječega drugog što se moglo staviti „u ror“, napraviti gulaš, paprikaš, ili grah s „podmornicom“, što je podrazumijevalo komad odabranog mesa. Tako je u nabavnom smislu plac ostao i danas jednim od sinonima dobre ponude, ali je dobio i drugačiju, nedvojbeno, društvenu dimenziju koja se ne ogleda samo u kupovini, već i neprijepornoj činjenici kako je postao jednim od važnih gradskih životnih stjecišta. Upravo na tom prostoru, između tezgi koje nude obilje, sreću se stari i novopečeni umirovljenici, brojni poznanici, dogovaraju poslovi, ili pak samo uživa u obilasku današnjih nekoliko tisuća „kvadrata“ iz kojih izvire toliko prepoznatljiva crta logike prodavača i kupaca unutar koje se kako-tako trguje.

Gradski sajmovi

Ovo kratko podsjećanje na sadašnjost ima svoje izvorište u nekim prijašnjim godinama, kada se usporedno s nicanjem grada razmišljalo i o tome kako žiteljima treba ponuditi nešto iz vrtova, a da pri tome tadašnje gospođe, mahom žene oficira, ne moraju previše pješačiti do prvih tezgi. Tako je carica Marija Terezija još 1772. godine Bjelovaru dala povelju o sajamskim povlasticama, i to na današnjem trgu Stjepana Radića. Upravo u tome valja tražiti i začetak trgovanja u ondašnjim gradskim granicama, koje su se kasnijih godina proširile i na druge obližnje gradove. Uz postojanje „starog“ sajmišta veže se i provjerena priča o tome kako je zbog velikog broja stoke koji se mjerio u tisućama grla, taj dio grada postao neprimjeren za ovu vrstu trgovine, što je poprilično uzbunilo članove Gradskog zastupstva.

Naime, dio građana je sve žustrije upućivao zahtjeve o njegovu iseljenju, u što se nakon nekoliko godina „natezanja“, umiješala i inspekcija austrijske Vlade te zaprijetila zabranom uvoza stoke u ovu zemlju kupljene na bjelovarskom sajmu, koji je konačno 1908. preseljen na „Logor“.

Plac u parku

A gdje je tih godina bio naš prvi plac? Malo je onih koji će pomisliti kako su prve tezge početkom 19. stoljeća bile postavljene na mjestu nekadašnje česme, odnosno današnjeg paviljona u središnjem gradskom parku. Bilo je to prema zamisli tadašnjih gradskih planera idealno mjesto za trgovinu, jer je središte grada istodobno podrazumijevalo i cijeli koloplet ostalih događanja čije je mjesto bilo naprosto određeno tadašnjim poimanjem društvenih i ostalih zbivanja. O tome kada je i zašto sadašnja lokacija tržnice postala novim odabirom malo je podataka, osim nekih koji upućuju na to da je upravo na tom prostoru počela prodaja mliječnih proizvoda, peradi i nešto kasnije voća i povrća. A da je prema nečijoj zamisli, ili možda pak odabiru tadašnjih žitelja, „plac“ trebao nastati upravo tamo gdje je i danas, potvrđuju i podaci da su se prije Drugog svjetskog rata na tom prostoru nalazili drveni objekti, dok je gradnja zidanog dijela tržnice koju poznajemo i danas, započela 1938. godine.

Radost kupovine

Po tome bi se moglo zaključiti kako je naš plac jedan od najdugovječnijih, govorimo li o gradovima slične veličine, o čemu ne bi trebalo biti dvojbe, kao ni u dijelu njegove kasnije modernizacije. Uz to, malo je poznat podatak kako se ispod tržnice nalazi kanalizacijski kolektor iz 19. stoljeća, što je jedan od gradskih kurioziteta, za kojega vjerojatno nisu znali oni koji su 50-ih i 60-ih godina ovaj dio grada držali gotovo jedinim mjestom gdje se kupuje „svježe i domaće“, a da pri tome nije trebalo isticati danas poznate natpise kako je ponuđeno proizvedeno i „prirodno“. Na to bi stari kupci jednostavno odgovorili: A kako bi trebalo?

Tako se mnogi Bjelovarčani, poput Zlatka Krupića, i danas prisjećaju svakodnevice na gradskoj tržnici, koja danas ipak izgleda malo drugačije nego u vrijeme 60-ih godina.

U prvom dijelu sve je vrvjelo od domaćeg sira i vrhnja, zaklane peradi, a zasebno su se prodavala guščja jetra, nenadmašni specijalitet. Slijedio je „zeleni plac“ sa svježe ubranim voćem i povrćem iz vrtova, i nitko nije postavljao pitanje je li paradajz uvozni, jer u to vrijeme pretržci nisu smjeli ni poviriti na plac. Kupovala se i živa perad, kojoj su domaćice obavezno puhale u perje na prsima kako bi provjerile je li im koža žuta, što je bio znak kvalitete. A kada su se vraćale kući noseći u rukama piliće koji su lamatali krilima, izgledale su nam poput helikoptera – prisjeća se Zlatko.

Trgovački centar

Ta vremena su ostala tek podsjetnikom na ono u što se kasnije pretvarala tržnica koja je svoju najveću modernizaciju doživjela između 1992. i 1995. godine, u što, uz ostalo valja ubrojiti obnovu metalnih konstrukcija velike i male nadstrešnice, komunalne infrastrukture i pregršt drugih noviteta koji su ovaj gradski prostor, usudimo se kazati, daleko prije pojave velikih trgovačkih kuća pretvorile u trgovački centar. I to natkriven, što se početkom 70-ih držalo jednim od visokih standarda, ali je Bjelovar imao „nesreću“, jer je gotovo pri završetku radova na „ženskom“ placu srušena krovna konstrukcija za koju je „optužen“ vjetar, a ne nešto što bi se moglo smjestiti u dio loših građevinskih proračuna. Kako bilo, bjelovarski plac, ili tržnica sa svim svojim dosadašnjim mijenama ostaje jedno od kultnih gradskih mjesta koje ne zaboravljaju sadašnji, ali ni Bjelovarčani koji su već godinama izvan našega grada, poput kulinarskog akademika Branka Ognjenovića Medenog.

I danas pamtim gospođu Eržiku iz Velikog Korenova i njeno kiselo zelje i repu, tetu Katu koja je iz Hrgovljana donosila sir i vrhnje,kao i vrhunski „grincajg“ Marije Puljko. I za kasnijih dolazaka u Bjelovar, morao sam barem nakratko prošetati našim placem, koji je zasigurno odredio i moj budući život – kazao je Medeni. I upravo na tom mjestu završavamo priču o hrani i jelima koja su obilježila naša djetinjstva, a danas ih samo spominjemo između zalogaja konfekcijskih bocki, krilaca, šnicli, krmića, vratine…. Jer na placu se teško moglo pogriješiti u odabiru najboljeg. (Č. Rosić)