Uobičajeni naziv „gradska jezgra“ podrazumijeva najstariji dio Bjelovara unutar kojega su tijekom povijesti samo ulice mijenjale imena, dok su zgrade zadržale svoj prvobitni izgled, temeljen na očuvanju izvorne arhitekture iz terezijanskih vremena. Doduše neke od njih danas ne postoje, ali provobitni izgled je ipak dobrim dijelom ostao sačuvan, premda je u pojedinim vremenima izgledalo kako izgradnja stambenih spavaonica ozbiljno prijeti povijesnoj ostavštini koja, istini za volju nije uvijek bila funkcionalna, ali je održavala dio građevinske baštine na kojoj je niknuo Bjelovar.
To se ponajprije odnosi na zgrade smještene u kvadratu današnjeg Kvaternikova trga na kojemu je tijekom svih prohujalih vremena, izuzme li se nova zgrada Hrvatske pošte bilo najmanje promjena, ali ono što nas u ovom nastavku naših priča o nekadašnjem gradu zanima, je svojevrsna rekonstrukcija njihovih društvenih, političkih ili kulturnih funkcija kroz vrijeme od njihove izgradnje pa do nekih godina novije povijesti. Naime, u zgradama koje poznajemo mahom po institucijama smještenim pod njihovim krovom, počesto zaboravljamo da su se upravo na mjestima gdje danas dobivamo dokumente, šaljemo pisma ili dižemo kredite, donosile i daleko sudbonosnije odluke, sricala prva slova, išlo u dječji vrtić ili popravljali zubi. Promatrajući danas njihova pročelja sve je ostalo isto, samo što iza njih živi nešto drugačiji grad od onoga kojeg se sjećaju neke starije generacije.
Samo mijena stalna jest
Stoga u otkrivanju nekadašnjih namjena zgrada krećemo od sadašnje Narodne knjižnice Petra Preradovića na uglu Gundulićeve i Kvaternikova trga, koja je prema zapisima prof. Božidara Gerića, čini se, imala najburniju povijest. Naime, u njoj je prvotno stanovao pukovnik 5. graničarske pukovnije, potom je postala stanom novosnovane 16. graničarske pukovnije i spremište za zastave ove postrojbe. U toj su zgradi za (pra)stare Jugoslavije također stanovali visoki oficiri, dok su se za vrijeme Nezavisne države Hrvatske i nakon završetka Drugog svjetskog rata u njoj nalazili vojni uredi, a potom Porezna uprava.
Nekoliko godina kasnije, ta se zgrada nazivala i „političarkom“, obzirom su se u nju uselili tadašnji Općinski komitet Saveza komunista, omladina i druge političke organizacije, koje su nakon nekog vremena preseljene u tzv. „staklenjak“, zgradu nasuprot restoranu Adria u Gundulićevoj ulici. Kako su se tih 80-ih godina u pronalaženju modela okrupnjavanja pojedinih „privrednih razvojnih pravaca“ osnivali SOUR-i, odnosno složene organizacije udruženog rada koje su trebale doprinijeti stabilizaciji već pomalo posrnule dogovorne ekonomije, dio prostora zauzima Belpana, koja pod istim kišobranom objedinjuje bjelovarsku prehrambenu industriju. Tek manji dio zgrade dodijeljen je tadašnjem Informativnom cetru, pod čijim je okriljem sve do početka 90-ih godina izlazio Bjelovarski list i emitiran program Radio Bjelovara.
Od vojnih ureda do SIZ-ova
Nasuprot današnjoj knjižnici nalazi se zgrada u kojoj je od prije nekoliko godina smještena jedna od banaka, a prijašnjih nalazili vojni uredi, da bi početkom 80-ih postala utočištem dviju samoupravnih interesnih zajednica. Riječ je u stvari o paradržavnim organima u vrijeme bivšeg sustava koje su iz držvnog proračuna distribuirale novac u različite djelatnosti i bile „mali Bogovi“ na tadašnjim općinskim razinama. Tako je godinama u prostorima na katu radio SIZ-stambeno-komunalnih djelatnosi i potrošača električne energije, a potom osnovana i preteča današnjeg Beminga – Doming. Neko vrijeme je ova zgrada bila potpuno iseljena, pa su dijelovi prostora služili i kao privremeno skladište Crvenog križa, dok je jedna prostorija na katu postala redovitim okupljalištem bjelovarskih šahista.
Škola i „zubarija“
Preskočimo li obližnju zgradu nekadašnjeg Doma JNA koja je 80-ih postala Omladinski dom, a kasnije prvotnim sjedištem knjižnice i udomljavanja Informativnog centra, dolazimo do dvokatnice na korzu koju mnogi poznaju po tome jer su godinama u jednoj od njenih soba plaćali osiguranje. Ta je zgrada podignuta 1756. i neko vrijeme bila jednom od gradskih prizemnica, namijenjenih stanovanju tadašnjih generala, potom je u njoj bila smještena brigadna komanda, a nakon razvojačenja 1871. postaje središtem županije kada su dograđeni prvi i drugi kat. Premda je teško vremenski odrediti njenu namjenu nakon Drugog svjetskog rata, sasvim je sigurno da je tijekom 50-ih u njoj održavana nastava za niže razrede osnovne škole, a sve do kasnih 60-ih u prizemlju bila smještena „zubarija“ u kojoj su radili doktorica Ritterman Gregurić i tadašnjim klincima posebno omiljeni dr. Ružman i njegova pomoćnica poznatija pod nadimkom Becika.
Pukovnici i „poslovnjaci“
Kako su nekadašnji visoki časnici imali privilegiju stanovati u samom središtu, tako je pukovničkim stanom bila i zgrada na uglu Mažuranićeve i Kvaternikova trga. Potom je u isti prostor useljavao netko od tadašnjih velikih župana, dok su između dva rata u njoj radili činovnici porezne uprave. Premda u našim istraživanjima njene daljne namjene nedostaju pojedine godine, pouzdanim držimo podatke da su na katu 70-ih godina bile smještene dvije zubarske ordinacije, potom postaje sjedištem bjelovarske udružene metalske industrije UMIB, tijekom Domovinskog rata u jedan dio useljava Hrvatska vojska, u novije vrijeme Poslovni park, dok danas dio prostora koristi bjelovarski Državni arhiv.
Pregršt sjećanja
Na samo nekoliko metara udaljenosti nalazi se isto tako dobro očuvana građevina u kojoj se prvih godina nakon Drugog svjetskog rata nalazio dječji vrtić, koji je pretvoren u poslovne prostorije nekadašnje prehrambene tvrtke „5. maj“, a na ista ulazna vrata su u nadolazećim godinama ulazili učenici u praktikum Ugostiteljske škole, te zaposlenici gradske Turističke zajednice.
Nastavljajući šetnju Kvaternikovim trgom dolazimo do nekadašnje „velike vojarne“ koja je bila „uniformirana“ sve do preseljenja Gradske uprave, i konačno na uglu Trumbićeve, zgrade koja je u davna vremena također bila namijenjena vojsci, a potom se u njoj održavala nastava za učenice i učenike Medicinske i Trgovačke škole. Izlazeći iz „strogog“ središta spominjemo se i zgrade nekadašnje Veterinarske stanice na uglu Miošićeve i Haulikove, što držimo i pomalo zaboravljenim podatkom, kojoj se pridružuje i još niz građevina danas pretvorenih u stambene i druge objekte, dok mnoge od njih nisu preživjele stvaranje novih gradskih vizura.
