Nagrađivana i hvaljena norveška psihološka drama o djevojci rastrrganoj između tradicionalnog i modernog jedan je od europskih filmskih vrhunaca prošle godine

Thelma (Norveška, 2017)

Thelma je lijepa djevojka iz norveške provincije koja je upravo stigla u Oslo na fakultet. Ova se Thelma ne naginje kroz prozor vlaka kao njena gotovo pa imenjakinja iz pjesme Bijelog dugmeta, no i ona je prilično zbunjena i nesigurna djevojka, odgojena u striktnoj i strogoj kršćanskoj obitelj. Odmah po dolasku u veliki grad ona se osjeća nesigurno, neprilagođeno, zbunjeno jer joj je to okruženje posve novo. Kako polako počinje upoznavati nove ljude, izlaziti, postaje sve više rastrgana između tradicionalnog i modernog, a počne se gubiti kad shvati da se počne zaljubljivati u svoju kolegicu s fakulteta. Paralelno s dolaskom u grad Thelma počinje dobivati i epileptičke napade, koje nikada prije nije imala, a ta tjeskoba, potiskivanje osjećaja i nesigurnost u velikom gradu dovode do toga da podsvjesno počinje koristiti psihokinetičke moći koje imaju užasan učinak, i na njene bližnje i okolinu.

Ova psihološka drama s pomalo nadrealnim i fantastičnim elementima, po mom je sudu jedan od vrhunaca europske kinematografije 2017. godine. Ovakve pomalo misteriozne i nadrealne priče obično su one priče koje će privući moju pozornost, a način na koji ugledni norveški redatelj Joachim Trier gradi ovu priču stvarno je fascinantan. Naoko obična djevojka pred našim očima počinje se transformirati u sasvim izgubljenu osobu koja je potpuno rastrgana između očekivanja obitelji i okoline i između svojih osjećaja. Ono što bi ona željela, a to su druženje, ljubav, mladenačka bezbrižnost i uživanje u životu, od malena su je učili da je pogrešno i da je grijeh. Njene unutarnje borbe dovode je do psihičkog sloma, koji otkriva i mračnu i podosta nadnaravnu obiteljsku tajnu.

Film s kojim bih najbolje usporedio Thelmu svakako je legendarna Carrie Briana de Palme sa Sissy Spacek iz 1976. godine. Poveznice su očigledne, u oba slučaja imamo sramežljive i povučene djevojke s nadnaravnim sposobnostima, djevojke čija obitelj, odnosno majka, stvara ogroman pritisak na njih i djevojke koje se s tim pritiskom jednostavno ne mogu nositi. Da puno ne otkrivam radnju, i u Thelmi će naša naslovna junakinja “puknuti” baš kao i Carrie kad na nju školski kolege izliju kantu s farbom, no za razliku od Carrie, sve što radi Thelma, ona to radi podsvjesno i ne želi nikome zlo, no zlo se ipak događa i protiv njene volje.

Ovaj je film bio norveški kandidat za ovogodišnju nagradu Oscar, no ipak nije uspio ući u užu konkurenciju. Svejedno, i europska ga kritika svrstava u sam vrh prošlogodišnje filmske produkcije. Kao i u dobrom dijelu filmova koji stižu iz Skandinavije osjeti se tu hladnoća, tempo je na početku pomalo spor, a ugođaj podosta mučan i suspensičan, odnosno stalno je gledatelj u iščekivanju, Thelma je prikazana na brojnim festivalima diljem svijeta, pa tako i na nedavnom Zagreb Film Festivalu, a dobila je i nagradu norveških filmskih kritičara za tamošnji film godine. Autor ovog filma Joachim Trier Norvežanin je danskog porijekla i daljnji rođak puno poznatijeg prezimenjaka Larsa von Triera. I Trier mlađi već je imao priliku okušati se u stranoj produkciji, a na filmsku kartu se svrstao svojim prethodnim filmom “Oslo, 31. august” iz 2011. godine u kojem prati dan u životu mladog ovisnika o heroinu, koji izlazi s rehabilitacije kako bi obavio razgovor za posao i susreo se sa starim društvom. Taj je film bio veliki hit, pobrao je brojne nagrade i u Norveškoj i u Europi, a sa Thelmom Trier pokazuje da je i dalje u dobroj formi i da mu zanimljivih ideja ne nedostaje. (sg)