Jedan od najboljih europskih filmova posljednjih godina koji je nekako prošao nezamijećeno stiže nam iz Bugarske, a njegovi autori u sat i pol na primjeru “malog” čovjeka fascinantno seciraju sve užase istočnoeuropskih tranzicijskih društava.

SLAVA (2016, Bugarska)

Dvojac Kristina Groževa – Petar Valčanov predstavio se prije nekoliko godina socijalnom dramom “Urok”, u kojoj je u središtu zbivanja bila učiteljica koja zbog privatnih problema postaje kriminalka. U svom dugometražnom debiju ovaj je dvojac jako dobro prikazao stanje duha ne samo u Bugarskoj, već u cijelom tom posttranzicijskom društvu, a sa svojim sljedećim filmom, Groževa i Vačanov otišli su i korak dalje. “Slava” je također žestoka socijalna realistička drama koja govori puno o današnjem društvu, a za mene se Slava pokazala kao pravo remek-djelo socijalnog realizma i prilično sam iznenađen što ovaj film nije imao puno veći odjek i što ga se u nas vjerojatno nigdje nije moglo ni pogledati, posebno jer nam je tema ovog filma prilično bliska i bugarska svakodnevica očito je posve istovjetna našoj. Društvo korumpirano i pokvareno do srži, društvo u kojem običan “mali” i pošten čovjek uvijek, ali baš uvijek, bude onaj koji izvuče deblji kraj i završi upropašten do kraja i natjeran da radi ono što u normalnim okolnostima nikada ne bi.

O kvaliteti ovog filma ponajbolje govori činjenica da je pobijedio gotovo na svakom festivalu kojem se pojavio (istina, nisu to bili festivali A kategorije, no svejedno), a bio je i bugarski kandidat za Oscara u konkurenciji najboljeg filma izvan engleskog govornog područja. Svima je poznato da u uži krug nije ušao jer bismo onda vjerojatno i čuli za njega, a Slavu bih mogao usporediti s puno razvikanijom i puno poznatijom socijalnom dramom, za Oscara nominiranim filmom iz Rusije “Bez ljubavi” Andreja Zvjaginceva.

Pa čak bih i rekao da je za mene “Slava” i bolji i žešći film, koji očito nije imao dovoljno jak marketinški vjetar u leđa da dogura na mjesto koje zaslužuje. No, ne sumnjam da će ovaj dvojac nastaviti žestoko udarati i dalje i baš me zanima što sljedeće spremaju jer je upravo “Slava” bio drugi dio najavljene trilogije inspirirane kratkim novinskim člancima iz crne kronike. Baš kao i sa “Urokom” za koji su inspiraciju dobili kad su pročitali članak o učiteljici koja se upustila u kriminalne radnje, tako su i inspiraciju za “Slavu” dobili kad su naletjeli na članak o radniku željeznice koji je pronašao hrpetinu novaca pa ga predao policiji.

Taj željezničar ovdje se zove Canko Petrov i on jednog dana prilikom obilaska pruge pronađe gomilu novca. Umjesto da pare Canko potrpa u vreću i spremi ih na sigurno, ovaj očito visokomoralni i pošteni čovjek, ujedno i siromašni samac s govornom manom o svom pronalasku obavijesti policiju. Vijest o junaku koji je pronašao brdo para i nije ih pokupio dođe kao as na desetku PR službi bugarskog ministartsva prometa koje se taman našlo usred korupcijskog skandala. Priču o Canku iskoriste kao odličan spin s kojim će skrenuti pozornost sa skandala te ovog sredovječnog čovjeka pozovu na primanje u ministarstvo da mu uruče nagradu te ga predstave javnosti kao heroja radničke klase. No, istovremeno dok mu nose nagradu, iz Canka se praktički svi sprdaju pošto je riječ o čovjeku nenaviklom na svjetla pozornice koji najviše uživa u svojoj samoći i miru. Da situacija bude gora kao poklon mu daruju nekakav kineski digitalni sat iz dućana sve po 12 kuna, a njegov mehanički sat koji je dobio na poklon od oca negdje mudraci iz PR službe uspiju izgubiti. Kad on dođe tražiti svoj sat, otprave ga kao posljednje smeće, no Canko je čvrsto odlučio da će vratiti svoj sat marke “Slava”, makar ga to koštalo svega.

Način na kojih se u nešto više od sat i pol trajanja ovog filma prikazuje razina ne samo korupcije, već i potpune destrukcije vrijednosti, morala i ljudskosti u bugarskom društvu je fascinantan. S koliko samo prijezira i podsmijeha svi ti ljudi u kravatama gledaju na priprostog čovjeka sa sela, koji još uz to muca, neugledan je i sušta je suprotnost nekakvog idealtipskog čovjeka divljeg posttranzicijskog kapitalizma, stvarno je strašna. Klasičan primjer kako iskoristiti čovjeka koji ti je potreban na pet minuta pa ga prožvakati i pustiti da se bakće s problemima koje si je navukao na vrat. Groževa i Vančev fantastično sa svojim filmom seciraju probleme u današnjem društvu i potvrđuju da je stvarnost uvijek bolji materijal za perfektno štivo od fikcije. Pod stvarnost, naravno, ovdje mislim na realizam i na priče koje ne moraju nužno biti i nisu snimljene po istinitim događajima, nego priče koje djeluju kao da su se mogle dogoditi. Gledajući ovaj film nisam se mogao ne sjetiti još jednog fantastičnog prošlogodišnjeg filma i kandidata za Oscara, “Tri plakata iznad grada”, čiji je autor također na ideju za snimanje tog filma došao preko oglasa na reklamnom panou, dok je ovdje okidač bio novinski članak. Fantastičan film čija je tema posve univerzalna, a “Slava” bi se bez ikakvih problema mogla preslikati i na hrvatsko društvo jer i Hrvatska i Bugarska očito grcaju u sličnim problemima. (sg)