Šokantna i nasilna priča snimljena po istinitim događajima vodi nas u jedno od najgorih mjesta na svijetu, tajlandski zatvor Klong Prem, u kojem glavni junak pokušava preživjeti nastupajući na turnirima u boksu

Molitva prije zore (2017, Velika Britanija – Francuska)

Baš kad čovjek pomisli da je vidio sve, kad je u pitanju film, naravno, pojavi se nešto ovakvo i shvatiš da se, srećom, takvo nešto nikada neće dogoditi, a upravo da bi se naletilo na jedan ovakav film, isplati se pogledati i dvadesetak slabijih. Nešto ovako šokantno, brutalno, ekstremno nasilno, ali, što je najvažnije od svega, toliko realistično kao ova akcijska drama da mi hiperrealistično djeluje kao preslaba riječ, stvarno jako dugo nisam vidio. Svjestan sam da će “Molitva prije zore” biti jedan od onih filmova koji se mnogima zasigurno neće svidjeti i koji ga upravo zbog tog eksplicitnog i možda preuvjerljivog nasilja i neće moći gledati, no na prigovore da takvom nasilju nema mjesta u filmu, odmah ću odgovoriti jednostavnim protupitanjem. Na koji drugi način prikazati jedno od vjerojatno najgorih mjesta u svijetu kao što je tajlandski zatvor Klong Prem? Mislim da bi bio potpuni promašaj da je ne pretjerano poznati francuski redatelj Jean-Stephane Sauvaire povukao ručnu kočnicu i da se išao suzdržavati i nije bio ovako eksplicitan. Na ovaj način, barem na mene, postigao je željeni efekt, a to je da se ovaj film snimljen u francusko – britansko – američkoj koprodukciji od prve pa do doslovno posljednje minute gleda širom otvorenih očiju i da gotovo pa ne možeš vjerovati što vidiš.

Sauvaire se dugo probijao i karijeru je gradio kao pomoćnik režisera brojnim poznatim francuskim kolegama, među njima i možda najvećem filmskom provokatoru današnjice, Gasparu Noeu (Ireversible, Enter the Void, Sam protiv svih). Zato i ne čudi da “Molitva prije zore” vizualno i stilski toliko podsjeća na ranije Noeove filmove, ponajviše na šokantnu krimi dramu “Sam protiv svih”. Potom je Sauvaire počeo snimati samostalno, prvo kratke filmove i dokumentarce da bi 2008. godine debitirao s također hiperrealističnom ratnom dramom “Johnny Mad Dog”. Bio je to film o mladim vojnicima ratnicima u Liberiji, u kojem su glumili isključivo naturščici od 10 do 15 godina, među njima i brojni klinci, koji su i sami sudjelovali u ratnim zbivanjima. Stvarno ne znam je li i sada kao aktere u filmu djelomično koristio stvarne zatvorenike iz zloglasnog Klong Prem zatvora u Bangkoku, no svi ti glumci tetovirani od glave do pete doista izgledaju kao da bi mogli biti pravi zatvorenici.

A što je najgore od svega, ovaj je film snimljen po stvarnim događajima i po stvarnom čovjeku, mladiću iz Liverpoola po imenu Billy Moore. Nakon što je kod kuće došao u probleme sa zakonom zbog droge i provala, Billy je pokušao okrenuti novu životnu stranicu selidbom u Tajland, gdje je bio boksač i kaskader. No, očito se brzo vratio starim navikama jer je 2005. godine završio u zatvoru i osuđen je na tri godine robije u najgorem mogućem tajlandskom zatvoru. Čovjeka koji prvi puta završava u zatvoru vjerojatno ništa ne može pripremiti na ono što ga ondje čeka, a onom koji završava u tajlandskom zatvoru vjerojatno najgore noćne more koje je doživio, djeluju kao posjet cirkusu u odnosu na ono što ga čeka. Tako je i Billy jedini bijelac među gotovo 20 tisuća zatvorenika u jednim od najgorih zatvora na svijetu, gdje su smješteni najokorjeliji kriminalci, od kojih su gotovo svi u zatvoru završili zbog ubojstava. Nakon što odmah na početku završi u samici, Billyja prebacuju u valjda najgori mogući odjel, odnosno u ćeliju od stotinjak kvadrata u kojoj se nalazi pedesetak od glave do pete tetoviranih manijaka. Svakodnevna silovanja, sakaćenja i ubijanja ondje su užasna svakodnevica, a Billy pokušava pronaći izlaz u onome u čemu je najbolji – boksu.

Djeluje ovaj film dodatno klaustrofobično jer se osim na engleskom, dobrim dijelom govori na tajlandskom jeziku i dobrim dijelom ne možemo razumijeti ono što govore Billyjevi zatvorski kolege jer nema prijevoda, tako da smo u istoj situaciji kao i on. Također, scene borbe stvarno su snimljene senzacionalno. Praktički cijeli film snimljen je kamerom iz ruke kako bi cijela situacija djelovala što realnije i uvjerljivije, a same borbe snimane su iz ringa iz neposredne blizine te sam u svakom trenutku očekivao da će iz ekrana izletjeti neka šaka ili noga u opaliti me ravno u zube. Slični filmovi u kojima bijelci završavaju u zatvorima u divljim zemljama poput Pakulinog “Ponoćnog ekspresa”, Leanovog “Mosta na rijeci Kwai” ili Schaffnerovog “Papillona” (koliko vidim snimljen je remake koji bi se trebao pojaviti ove godine, nadam se da neće biti još jedan u nizu debakala) djeluju kao boravak u dječjem vrtiću. Kad sam već kod “Leptira”, u novoj verziji ulogu Papillona koju je u originalu odigrao Steve McQueen odigrao je britanski glumac Charlie Hunnam (mnogi ga vjerujem i dalje najbolje pamte po seriji “Sinovi anarhije”).

Upravo je Hunham bio prvi izbor za za ulogu Billyja Moorea, kad se 2014. godine krenulo s pripremama za ekranizaciju knjige koju je po iskustvima u tajlandskom zatvoru napisao sam Billy. No, Hunnam je ubrzo morao odustati i uloga je pripala još mlađem britanskom glumcu po imenu Joe Cole (nije nekadašnji engleski reprezentativac i igrač West Hama i Chelseaja, već Johnny, najmlađi iz dinastije Shelby u genijalnoj seriji “Peaky Blinders”). I dečko je odradio fantastičan posao i iznimno je utjelovio ovu i fizički i mentalno nevjerojatno tešku ulogu. Cole je zapravo i jedini bijeli lik u ovom filmu, dok su svi ostali likovi koji se pojavljuju Tajlanđani. Za mene je “A Prayer Before Dawn” definitivno jedan od najboljih filmova godine, senzacionalna zatvorska drama od koje ni u najluđim snovima nisam očekivao da bi se mogla pokazati ovako moćnom. Riječ je o filmu koji je premijeru imao na festivalu u Cannesu 2017. godine (tko kaže da se na festivalima prikazuju samo artsy – fartsy filmovi koji se snimaju za kritičare, da čujem?), no na svjetsku distribuciju morao je pričekati još više od godine dana. Briljantan film za kojeg bi stvarno bila šteta da prođe onako “ispod žita” i film koji će, uvjeren sam, s vremenom dostići kultni status.