Subota 19. veljače 1972. godine za nas Bjelovarčane nije bila tek jedan u nizu datuma u kalendaru, već dan kada su sve misli bile usmjerene prema Dortmundu, gdje su naši rukometaši igrali finalnu utakmicu Kupa europskih šampiona protiv, tadašnjeg rukometnog diva, njemačkog Gummersbacha. O utakmici se pričalo na svakom koraku, od placa do Narodne kavane, u školi, na poslu, a u zraku je „visilo“ samo jedno pitanje – hoće li naši dečki pobijediti te „strašne“ Nijemce i to na njihovom terenu.

U mnogim domovima već od ranog jutra su počele pripreme za početak susreta zakazanog u 18 sati, jer izravni prijenos je malo tko gledao bez podrške prijatelja ili susjeda, pa je u kuhinjama vladala atmosfera slična onoj za rođendanske ili neke druge proslave. Iz pećnica su kao na tekućoj vrpci izlazili kolači, pečeni krumpiri s mesom i drugi domaći specijaliteti, dok su se muški članovi obitelji dali u potragu za nekom „žesticom“, vinom i pivom s kojima će na kraju slaviti ili tugovati.

Prisjećam se kako je nekih dva sata prije početka utakmice na vrata pozvonio susjed Martin psujući trgovce: „Obišao sam sve dućane i više nigdje nema vina. I kak’ da sad „na suho“ gledam utakmicu?“. Naravno da je dobio svoj stolac ispred televizora, a revanširao se bocom Cherrya koja je bila dobrodošla za „zagrijavanje“.

Kako se približavao početak, morao sam navijačkoj družini „skoknuti“ po još koju kutiju cigareta i na Korzu svjedočio gotovo nevjerojatnom prizoru. Od čitaonice do Gimnazije nigdje „žive duše“, tek pokoji pas lutalica, park sablasno prazan, kao da je sve stalo u iščekivanju rukometnog obračuna nakon kojeg će Bjelovar postati rukometni centar svijeta.

Slavlje za pamćenje

I konačno, poznati glas komentatora Bože Sušeca i početni zvižduk danskih sudaca Rodila i Ovdahla podižu atmosferu u dnevnom boravku do usijanja. Grizu se nokti, duhanski dim se može rezati „na kocke“, izmjenjuju se pljesak i pokoja psovka, ali poluvrijeme završava neodlučenim rezultatom 9:9. Nije da smo nezadovoljni, ali „muči“ nas samo jedno pitanje; jesu li „švabe“ igrali sa sto posto snage, ili smo ipak pronašli lijek i za njihovu nepobjedivost. Drugo poluvrijeme potvrđuje ovo potonje, odlazimo na dva, tri i četiri gola razlike i više nitko ne sumnja da ćemo postati prvaci Europe. A sa zvukom sirene počinje do tada neviđena euforija, jer se u rukometnu povijest bilježi rezultat 19:14 za ORK Partizan. Iz stanova se ore pjesme, staro i mlado izlazi na ulice, „padaju“ zagrljaji i poljupci sa znanima i neznanima… Bjelovar „luduje“ od sreće koju će sa svojim dečkima podijeliti tek sutradan nakon njihova povratka kada ih je na aerodromu dočekalo oko četiri tisuće, a u gradu 10.000 njihovih navijača. Bio je to doček za pamćenje koji nikada prije, ali ni kasnije nikome nije priređen.

Veličanstveni doček naših rukometaša

I ponovo se vraćamo na taj najsjajniji datum ne samo bjelovarskog sporta kroz prisjećanja nekih od sudionika ove velike pobjede, trenera prof. Željka Seleša, Hrvoja Horvata-Cvebe, Miroslava Pribanića-Rabana i Nedjeljka Prodanića-Neše s kojima smo istim povodom razgovarali za jednog od ranijih druženja. Bez obzira na blistave igračke karijere, sva trojica trenera Seleša oslovljavaju sa „vi“ i kao nekada na klupi pažljivo slušaju svaku njegovu riječ. Mislim u sebi, vidiš ti kako se još uvijek zna tko je bio tko u toj sjajnoj momčadi gdje je riječ „Starog“ bila jedini zakon, a željezna strogoća se, kada je to trebalo, izmjenjivala s očinskim savjetom.

Bjelovarska „pila naopako“

Žao mi je što ću ovo kazati, ali pobjeda u Dortmundu je bila naš najveći uspjeh, i od tada je počela propast bjelovarskog rukometa. Nikome neću ništa reći osim da pamtim ljude koji su zdušno radili za naš klub i danas ih više nema – započinje prof. Seleš, i odmah se vraća na malo poznate detalje koji su prethodili finalu.

-Nakon polufinala protiv moskovskog MAI-a u kojem smo i bez Albina Vidovića uspjeli sačuvati razliku iz prvog susreta, pokojni Maks Šminderovac, tadašnji potpredsjednik kluba, Jandro (Zvonko Jandroković), Cveba i ja putujemo u Bratislavu gdje je Gummersbach igrao drugo polufinale protiv Slovana i stižemo tek na drugo poluvrijeme. Glavni „krivac“ je bio Cveba koji je u međuvremenu pustio brkove, pa smo čekali da carinici donesu žilete i tek nakon brijanja nas puštaju preko granice. Nismo puno vidjeli, ali nam je trener Slovana kazao da su Nijemci sigurni u pobjedu što je posebno razljutilo Maksa i već se osjećalo kako se budi naš poznati inat. U Bjelovaru je atmosfera već bila uzavrela pa odlazimo na Pohorje, a potom prihvaćamo ponudu njemačkog kluba HSV koji nam je platio pripreme i organizirao tri utakmice sa tamošnjim klubovima. U prvom redu su sjedili članovi stručnog stožera Gummersbacha kojeg je trenirao Đorđe Vučinić i pažljivo promatrali našu igru. Ali ni mi nismo bili „od jučer“. Radili smo nemoguće rošade u momčadi stavljajući Cvebu na krilo, Jakšu (Jakšekovića) na vanjskog, pa je momčad izgledala „raštimano“, a Nijemci bili još sigurniji u pobjedu, priča prof. Seleš.

Nemoćni Hansi Schmidt

U tamošnjim medijima već su se počeli pojavljivati naslovi o „lakom poslu“ s tamo nekim Bjelovarčanima, koji su mudro šutjeli i samo čekali trenutak kada će pokazati tko je rukometni „gazda“ u Europi. Hrvoje Horvat još i danas se prisjeća huka 13.000 gledatelja koji je s tribina Westfalenhalle dopirao do Partizanove svlačionice.

-Mi smo ipak bili već iskusna momčad i nismo osjećali strah, a dodatna inspiracija dolazila je od naših bjelovarskih navijača i „gastarbajtera“ koji tijekom utakmice nisu štedjeli grla. Znali smo da je naš najjači adut igra koju su protivnici teško “čitali“. Nismo igrali prema poznatim šablonama, već u svakom trenutku improvizirali jer smo imali vrhunske igrače. Oni su svoj napad gradili i po dvije minute, dok smo mi munjevito uzvraćali i naprosto nisu mogli postaviti obranu kako bi spriječili naše napade koji su dolazili sa svih strana, priča Cveba koji je na utakmici postigao četiri gola.
Premda nitko od tadašnjih igrača neće kazati tko je bio najbolji, pripisujući uspjeh cijeloj momčadi, lavovski dio posla obavio je Miroslav Pribanić.

Trener Seleš mi je prije utakmice kazao da ću čuvati njihovog najboljeg igrača, dvometraša Hansija Schmidta protiv kojeg sam već igrao i znao sve njegove dobre i loše strane. Nismo se „tukli“, nego sam pravovremenim izlaženjem jednostavno „ukočio“ njihovu glavnu polugu. – Ma, Raban ga je napravio nemoćnim. Taj „strah i trepet“ vratara se nije naigrao u finalu i sigurno je još dugo pamtio „lekciju“, uskače Nedjeljko Prodanić.
Trener Seleš potvrdno kima glavom, ali ipak vraćamo film na kraj prvog poluvremena pitajući što je rekao igračima prije odlučujućeg nastavka.

Nije gotovo kad je gotovo

Bili smo zadovoljni rezultatom, a pogotovo činjenicom da su protivnici bili sve nervozniji, jer očito nisu očekivali tako tešku utakmicu. Rekao sam dečkima da nastavimo istim tempom. Nemam što kriti, Partizan je ipak bio bolja momčad od Gummersbacha, samo što su oni bili cijenjeniji od nas, kaže rukometni lisac Seleš. I sada,“kopka“ me pitanje zašto poput mnogih drugih trenera nije „skakao“ s klupe, dijelio savjete igračima nego mirno sjedio, i tu i tamo nešto gestikulirao. Očekivao sam mali elaborat, a za uzvrat dobio njegov tipični odgovor: „Sve sam dečkima rekao na treningu“.
Kako se utakmica bližila kraju i postajalo sve izvjesnije da su „gumići“ na koljenima, klupa na kojoj je sjedio i Nedjeljko Prodanić počela je slaviti ali…

Dobili smo mrki pogled i oštru naredbu trenera: „Sjedi dolje!!!“. Kod Seleša utakmica, bez obzira na poznati ishod, završava sa zvukom sirene. Nema slavlja dok on ne kaže da je gotovo. Inače, to je bila prva rukometna utakmica odigrana pred više od 10.000 gledatelja, a kao i svi, sjećam se da nas je na završetku publika nagradila pljeskom. Jedini koji nije uspio izdražati do kraja bio je tadašnji predsjednik kluba Milan Usumović koji je sa stola zgrabio pehar i s njime prije proglašenja pobjednika kao u bunilu šetao dvoranom, prisjeća se Nešo.

Dortmundski urnebes

Neki od bjelovarskih navijača koji su došli bodriti naše dečke ispredaju priče o slavlju koje je uslijedilo na ulicama, dortmundskim barovima i hotelima što je bila tek uvertira za ono što je uslijedilo na zagrebačkom aerodromu Pleso. Ali, dok su se otvarali šampanjci, našeg Cvebu su „uhapsili“ producenti njemačke televizije.

U studiju koji se nalazio u Wiesbadenu „vrtjeli“ su se isječci s utakmice i u automobilu koji nas je do tamo vozio bili smo njemački vratar Kater i ja sa suprugama. Dok su oni tugovali, Dunja i ja smo „pucali“ od radosti a nakon razgovora morao sam Kateru pucati sedmerce. Jednog sa slabašnim šutom sam zabio i bilo mi je malo neugodno, pa je drugi sedmerac obranio, što je bilo sportski, premda sam ostao uskraćen za slavlje s momčadi i navijačima, dodaje Cveba.

Takav doček se ne zaboravlja. Kada je autobus s kolonom automobila prolazio kraj nogometnog stadiona u Maksimiru gdje je Dinamo igrao utakmicu, spiker je pozvao navijače na južnu tribinu odakle su nas pozdravljali, u svakom mjestu do Bjelovara, bez ikakve organizacije dočekivali su nas uz cestu razdragani mještani, ali glavno je tek uslijedilo na bjelovarskom Korzu. Autobus se jedva probijao do Narodne kavane, a nas su navijači iznosili na ramenima. Nismo se osjećali velikima nego ponosnima, jer smo ipak mi, dečki iz susjedstva, ostvarili ono u što smo zajedno s navijačima vjerovali, kažu naši sugovornici. Koliko je to bilo vrijedno, na kraju u jednoj rečenici sažima legendarni Cveba.

Onima kojih više nema

Tekst u kojem se prisjećamo najvećeg uspjeha bjelovarskog rukometa i sporta posvećujemo preminulih igračima koji su igrali u finalnoj utakmici, Vladimiru Smiljaniću-Baburi, Ivanu Đurancu -Đuri, Željku Jandrokoviću -Zecu, Albinu Vidoviću i Borisu Bradiću. (Č. Rosić)