Piše: Čedomir Rosić

Prvi svibnja kojeg danas obilježavamo uz već svim poznatu preporuku „ostani doma“, kod nas početkom 90-ih nije bio dobrodošao, obzirom se smatralo kako je suviše ideološki obojen i veliča komunizam, da bi nekoliko godina kasnije ipak postupno dobio pravo građanstva.

Unatoč tomu, ovaj praznik se teško oporavlja od prvobitnog šikaniranja i danas se njegova jedina vrijednost ogleda kroz neradni dan, besplatan grah na gradskim trgovima, i možda poneko nostalgičarsko prisjećanje o tome „kako je to bilo nekada“ kada su se sindikati uvelike spremali na prosvjede, na kojima se ponovo poslodavcima ukazivalo na niske plaće, njihove višemjesečne neisplate ili neplaćeni prekovremeni rad. Po tome su praznici rada u posljednjih nekoliko godina gotovo pretvoreni u javne radničke tribine i postali, istina, samo jednom godišnje, pozornicom za iskazivanje onog istinskog radničkog razočaranja ili možda to nije rečeno njihove borbe za, pa kako god to parolaški zvučalo, vlastita prava. Upravo kako su to prije više od stoljeća tražili američki sindikati kroz uvođenje osmosatnog radnog vremena koje im je obećano 1. svibnja 1886., a kako ga nisu dobili započeo je generalni štrajk kojeg su mnogi platili glavom.

Istina, bilo je u tom prazniku ipak nečeg privlačnog, posebno za nas, tadašnje školarce koji smo, ulaze i prozore škola kitili cvijećem i ukrašavali zastavicama, natječući se u „ljepoti“ s vršnjacima iz drugih osnovnih škola. Naravno, da je uvod u slavlje bila obvezna smotra učeničkih radova ili pak, svečana akademija, ali taj je praznik, koliko se sjećam bio nekako radosniji i veseliji od drugih, jer je u kombinaciji s proljećem odisao šarenilom boja i nešto manje dosadanim protokolima.

Dvodnevno opuštanje

Proslava je trajala najmanje dva dana, i to ponajviše po okolnim izletištima, uz obilje hrane i pića što je bio osnovni preduvjet za, kako se to tada govorilo „narodno veselje“. Tadašnja prvomajska jutra započinjala su budnicom, uz taktove koračnica bjelovarske limene glazbe, nakon koje se odlazilo u kraću šetnju gradom sa zataknutim karanfilima na reverima. Potom su se spremale deke, nešto hrane, sjedalo na bicikle, motore, ili tih 60-ih godina rijetke automobile i odlazilo na izlet. Najčešće je put vodio u šumu Kukavicu koja je od ranih jutarnjih sati već bila obavijena mirišljavim dimom roštilja, janjetine i prasetine sa ražnja. Da ne bi bilo zabune, bilo je i graha koji je u to vrijeme imao ponešto drugačije značenje no danas. Niti je bio besplatan, niti se za porciju čekalo u redu, već je jednostavno bio sastavni dio prvomajskog menija za one koji vole „nešto sa žlicom“. Tekli su potoci hladnog piva i špricera, plesalo se i veselilo do duboko u noć, a drugi dan praznovanja liječila žgaravica ili glavobolja od kakvog lošeg vina.

Slavili oni koji rade

Dio uobičajenog prvosvibanjskog folklora

Iz današnje perspektive te mi se prvomajske proslave čine nekako najopuštenijima, za razliku od nekih drugih tadašnjih državnih praznika, opterećenih prisjećanjima na herojska djela garnirana uvijek istim pričama prvoboraca koje su u pravilu počinjale: „Kad smo mi 1942. oslobodili…“. Prvi maj, kako se tada nazivao ovaj praznik bio je nekako slobodniji, iako nezamisliv bez obraćanja „radničkoj klasi“. Govori su bili kraći i uglavnom spominjali radne uspjehe, ispunjenje planova i najavljivali put u nove radne pobjede, a potom se sve pretvaralo u veliki domjenak na kojem se uz zastave i transparente na kojima je pisalo „Živio 1.maj“, pričalo o koječemu, a ponajviše kupnji televizora, koliko treba čekati na novog „fiću“, ili kako ljetovati deset dana na moru. Bili su to za ono vrijeme itekako ozbiljni razgovori koji su imali i svoje čvrsto uporište, zato što je većina onih koji su dolazili na proslave – radila. Jer, da bi slavili praznik rada morali su imati posao, što u ondašnje vrijeme i nije bio tako veliki problem, jer se u svakoj tvornici uvijek moglo pronaći koje mjesto viška, pa makar za njim i nije bilo potrebe.

Klasni pomaci

Da su tadašnje tvornice, uredi, ustanove, državne institucije sve krcatije, a u džepovima sve više novca, vidjelo se po prvosvibanjskim proslavama krajem 70-ih godina. Oni kojima je Kukavica i dalje ostala omiljenim okupljalištem stizali su u novim automobilima koje su ostavljali širom otvorenih vrata kako bi slušali glazbu s radija. Drugi pak, čiji su profesionalni, ili financijski dosezi bili daleko veći, odlazili bi u već legendarne kupovine u inozemstvo, ili pak koristili jeftine hotelske aranžmane na Jadranu, jasno pokazujući da ih slavljenje rada uz miris roštilja sve manje privlači, jer su među sebi sličnima pronašli drugi izazov-stvaranje nove klase. Ni to nije bilo loše zanimanje, no kako su godine odmicale i sami su shvatili da taj odabir neće biti dugovječan, te u 80-im zajedno s onima koji su i dalje slavili 1.svibnja sjedeći na travi, ili pod nekim šatorom, strpljivo čekali u redu za kavu, deterdžent…

Beznađe i besplatni grah

Naravno da pri tome ne mislim kako je taj dio umjetno stvorenog sloja kriv za ono što nam se poslije događalo, ali neke od njih i danas srećem na proslavama u gradskom parku gdje čekaju svoju porciju graha i kao da prizivaju vremena kada su tih dana šetali nekom od europskih metropola ili u inozemnim trgovinama punili vrećice. Po tome su ipak isti kao i oni koji su do kraja vjerovali u svojih deset prstiju, držeći kako je žulj najblistaviji orden rada. Zato i današnje prvosvibanjske proslave u odnosu na one ranije izgledaju nekako komorno, bez trunke radosti, jer nakon pojedenog graha i popijene boce piva u životima većine „slavljenika“ ništa se neće promijeniti. Sutra je novi dan, a idući 1. svibnja daleko, kao i dobre vijesti koje očekuju.