Mario Lemešić od 2011. godine zaposlen je kao kuhar u II. osnovnoj školi Bjelovar. Prije toga, kao vrlo mlad bio je hrvatski branitelj te je radio u uspješnoj tvrtki. Slijedom okolnosti, odlučio se vratiti kulinarstvu, poslu za koji je školovan i koji mu je oduvijek bio velika strast. Dobio je posao kuhara u školi te uživao u svome zanimanju. Sve je bilo idealno. Sve do jednog dana prije nekoliko godina kada mu se srušio svijet. Dana kada su ljudi iz njegova kolektiva saznali da je HIV pozitivan.
-Saznanje da sam HIV pozitivan i za mene je bilo neviđeni šok, kao što bi bio i za bilo koga drugoga tko sazna tako nešto. Čim je početni šok prošao, shvatio sam da se brzo moram sabrati i vidjeti što se može učiniti. Proveo sam sate u razgovoru sa stručnjacima, epidemiolozima i infektiolozima i jedno od prvih pitanja koje sam uputio liječnicima u Klinici za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević’“ u Zagrebu bilo je smijem li nastaviti raditi u svojoj struci to jest u kulinarstvu. Odmah su mi rekli da to uopće nije upitno – u emotivnom tonu nam priča naš sugovornik. To potvrđuje i činjenica da se prilikom zapošljavanja osoba na mjestu kuhara i sličnim, od njih ne traži dokaz o tome da jesu, odnosno nisu HIV pozitivni. S druge strane, te osobe dužne su obaviti neke druge zdravstvene preglede kojima je cilj dokazati da nisu opasni za okolinu. Međutim, ne postoji niti jedan zakonski ili slični akt koji takve zaposlenike obvezuje da se izjašnjavaju u svom eventualnom HIV statusu. Također, kaže da je odmah nakon šokantnog saznanja krenuo s terapijama. Vrlo brzo su mu u Klinici „Dr. Fran Mihaljević“ rekli da mu je viremija u krvi toliko niska da na radnom mjestu kuhara ne može zaraziti HIV virusom drugu osobu.
Tajni sastanci
-Viremija je razina virusa u krvi. Kada je ona nemjerljiva u krvi više od šest mjeseci, što je u mome slučaju već nekoliko godina, ja ne mogu zaraziti drugu osobu čak ni nezaštićenim spolnim odnosom, a kamoli društvenim kontaktom i to su u više navrata potvrdili brojni stručnjaci, renomirani i ugledni liječnici i znanstvenici – pojašnjava nam Lemešić. Međutim, da te znanstvene činjenice u našem društvu pojedinci jako teško prihvaćaju, dokaz je i njegova osobna priča o stigmatizaciji i problemima koji ga prate već četiri godine.
Naime, 28. studenog 2013. godine shvatio je, kaže, da je vodstvo škole zajedno s tadašnjom gradskom vlašću organiziralo sastanke na kojima se bez njegovog znanja baratalo njegovim osobnim podacima
-Tada sam i shvatio da ljudi iz mog kolektiva znaju za moje zdravstveno stanje. Također, organizirali su se sastanci s roditeljima za koje ja uopće nisam znao. Samo sam odjednom primijetio da se sve manje djece hrani u školskoj kuhinji, pa čak i da nastavnici više ne dolaze kod mene na gablec. Očito su bili pod utjecajem onoga što su čuli i što se govorilo na tim sastancima, a tko zna kakve su se tamo informacije dijelile. A tog dana, kada mi je u školi za vrijeme radnog vremena rečeno da se već neko vrijeme zna za moju bolest i kada sam shvatio što se sve radilo iza mojih leđa, u kratkom vremenu svijet mi se srušio drugi put – priča nam Lemešić. Uslijedio je, dodaje, neviđeni pritisak pojedinih osoba, roditelja djece koja su koristila školsku kuhinju pa i medija, da se makne sa svog radnog mjesta, što je na koncu i učinio. Naime, uslijed velikog šoka kojeg je doživio, javio se psihijatru.
-Osjećao sam se usamljeno i degradirano, iako zdravstveno apsolutno nikoga nisam ugrožavao i samo sam u miru želio raditi svoj posao. Da je postojala i najmanja mogućnost da nekoga na poslu zarazim, iste sekunde bih sâm otišao. No, pritisak je bio neizdrživ. Povukao sam se u osamu – kaže nam Mario.
Istina oslobađa
Pojašnjava kako ima i zakonske uvjete da se vrati na posao, ali s obzirom na negativnu stigmu koja je stvorena oko njega, poprilično je svjestan što mu se može dogoditi. Strahuje od dogovorenog bojkota korisnika školske kuhinje, zbog čega bi on onda bio proglašen tehnološkim viškom i dobio otkaz, a to si ne može dopustiti.
-Poprilično sam siguran da bi mi se tako nešto spremilo i to samo zato što određeni ljudi nisu upućeni i ne znaju da ja apsolutno nikoga ne mogu zaraziti HIV-om. Jedno vrijeme sam se mirio s takvom sudbinom, no sada sam siguran da došlo je vrijeme da kažem dosta i izborim se za svoje pravo – hrabro nam priča naš sugovornik.
U toj ga je namjeri odlučila podržati doktorica Željka Russo, koja će za dva tjedna u Bjelovaru, kao članica Gradskog odbora za zdravstvo i socijalnu politiku, i uz potporu i pokroviteljstvo Grada Bjelovara, organizirati do sada u Bjelovaru neviđenu stručnu konferenciju o HIV-u. Naime, s Lemešićevom situacijom upoznati su vodeći liječnici, infektolozi, epidemiolozi i stručnjaci drugih profila u Zagrebu koji su se spremno stavili na raspolaganje te će 22. veljače doći u Bjelovar i u Gradskoj vijećnici u 11 sati održati konferenciju.
Svi oni će s Mariom Lemešićem sjesti za isti stol u njegovu gradu te svojim imenima, dugogodišnjim karijerama i titulama kao garancijom stati pred medije, roditelje, pedagoge, goste konferencije te cjelokupnu bjelovarsku javnost i na okruglom stolu detaljno objasniti zbog čega Mario nije zdravstveno opasan za korisnike školske kuhinje. Na taj način pokušat će stati na kraj negativnoj stigmi koja je stvorena oko Maria te mu pokušati pomoći da se u miru i neometano vrati na posao. Hoće li konferencija i renomirani stručnjaci pomoći u tome i osvijestiti dio građana, Mario tek skromno kaže – vidjet ćemo, ali istina oslobađa. No, kako piše i na službenoj stranici Hrvatske udruge za borbu protiv HIV-a – ako izgubite posao ili ste diskriminirani, borite se. Mario je odlučno krenuo u svoju borbu. Na nama je da vjerujemo kako će mu Bjelovarčani u njoj biti podrška i da ću mu pružiti ruku bez imalo straha i predrasuda. (Vedran Cindrić)
Najugledniji hrvatski znanstvenici i stručnjaci u Bjelovaru
Na velikoj konferenciji u Bjelovaru koja će biti održana točno za dva tjedna, 22. veljače u Gradskoj vijećnici sudjelovat će prof. dr.sc. Josip Begovac, predstojnik Klinike za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” te voditelj Referentnog centra Ministarstva zdravstva RH za dijagnostiku i liječenje zaraze HIV-om. Dolazi i Tatjana Nemeth Blažić, dr. med. spec. epidemiologije, voditeljica Odjela za promicanje odgovornog spolnog ponašanja te voditeljica registra HIV-a, zatim dr.sc. Saša Jevtović pročelnik Poliklinike Klinike za psihološku medicinu KBC Zagreb, Sanja Belak Škugor prof. psihologije sa Klinike za infektivne bolesti ”Dr. Fran Mihaljević”. Nadalje, prof. dr.sc. Aleksandar Štulhofer, predstojnik Katedre za seksologiju Odsjeka sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te doc. dr. sc. Sunčana Roksandić Vidlička s Pravnog fakulteta u Zagrebu i mnogi drugi. Skup počinje u 11 sati, a na njega su svi dobrodošli.
Dr. Russo: Ako je na bolovanju zbog HIV pozitivnog
statusa, onda je to apsurd!
Željka Russo, dr.med., već duže vrijeme poznaje Maria i detaljno je upoznata s njegovim slučajem. Ona je ujedno i organizatorica skorašnje konferencije u Bjelovaru.
-Viremija, dakle razina virusa u krvi, je kod Maria već godinama nemjerljiva, što znači da on ne može prenijeti virus na drugu osobu čak niti nezaštićenim spolnim odnosom, a kamoli pripremom hrane u školskoj kuhinji. To je znanstveno dokazana činjenica. Drugim riječima, njegovo bolovanje i eventualno nevraćanje na posao zbog navedenog je apsurdno. Zato i brojni ugledni liječnici i stručnjaci drugih profila dolaze u Bjelovar održati konferenciju i pokušati to objasniti onim Bjelovarčanima koji to ne razumiju. Vrijeme je da pomaknemo neke granice – uvjerena je Željka Russo, dr.med.
