Problemi na poslu, nedostatak posla, stres, neimaština, neizdrživi životni tempo najčešći su okidači koji danas odvlače na put prema alkoholizmu. Kada tome dodamo da živimo u društvu u kojem se pijenje smatra sasvim prigodnim i normalnim u brojnim prilikama, u kojemu je sasvim normalno mlade vidjeti s bocom piva u ruci na klupici u parku ili pak u društvu u kojemu gotovo da nema zabave bez alkohola taj je put vjerojatno još i kraći. Upravo je zato alkoholizam problem o kojemu je potrebno govoriti, a s tom je namjerom 1. travnja obilježio Svjetski dan borbe protiv alkoholizma.
Porast kod mladih
-U zadnje vrijeme, nažalost, jako je uočljiv porast konzumacije alkohola kod mladih. Istraživanja pokazuju da se mladi sve ranije prvi put susreću s alkoholnim pićima, odnosno djevojčice prvi put alkohol kušaju s 13, a dječaci s 12 godina. Također, značajan je i porast konzumacije alkohola kod žena koje najčešće piju same, skrivaju se i često ne žele priznati da imaju problem s alkoholom – samo su neki recentnih podataka koje ističe Sanja Objadin, voditeljica grupa liječenja od alkoholizma na Psihijatriji bjelovarske Opće bolnice. Otkriva kako praksa pokazuje kako je većina pacijenata koji su došli potražiti pomoć u početku čak i negira svoj problem s alkoholizmom pa tek kroz rad u grupi osvijeste da imaju problem.
-Idealno bi bilo da osoba pomoć potraži već kada osjeti porast tolerancije prema alkoholu. Na taj bi se način problem srezao u korijenu, no toga gotovo da i nema. U stvarnosti dolaze osobe kojima je organizam već prilično oštećen od alkohola ili kada ih natjera sud nakon obiteljskog nasilja ili prema uputi poslodavca, kao i nakon upute liječnika obiteljske medicine ili psihijatra. Moj najmlađi pacijent imao je 19 godina, a počeo je piti uz oca sam samo deset godina, dok je najstariji pacijent imao čak 74 godine – pojašnjava naša sugovornica potkrijepljujući to i podacima koji govore kako je prošle godine kroz grupe liječenja od alkoholizma u dnevnoj bolnici prošlo ukupno 55 osoba. Njih 35 je upućeno s odjela psihijatrije, 13 pomoć potražilo nakon sudske mjere, a dvoje prema nalogu poslodavca. Od ukupnog broja pacijenata, 48 je bilo muškaraca, a sedam žena. Najveći broj osoba koje su potražile pomoć bile su u 40-im godinama života. No osim dnevne bolnice, lani je na psihijatriji zbog alkoholizma hospitalizirano 156 osoba, no tom se broju treba dodati i značajan broj pacijenata koji su došli na opservaciju i detoksikaciju nakon čega su napustili odjel.
-Ovih 156 osoba je najvećim dijelom došlo u akutnom opitom stanju ili pak s apstinencijskim smetnjama ili uoči delirija, kao i nakon epileptičkih napada te nakon što ih je hitna pomoć pokupila na cesti i dovezla na odjel – pojašnjava naša sugovornica dodajući kako većina na liječenje dolazi pod nekim oblikom “prisile”, dok manji dio dolazi dobrovoljno kada shvate da su došli do kraja i da više nema natrag te da je liječenje jedino moguće rješenje.
Način liječenja
-Nakon što se na odjelu sanira akutno stanje, pacijenti se upućuju na liječenje u dnevnu bolnicu gdje se u grupama od 10-ak pacijenata radi na edukaciji i rehabilitaciji. Prva dva tjedna dolaze svakodnevno nakon čega jednom tjedno sljedeća dva i pol mjeseca koja se prema potrebi mogu produljiti. U početku pišu radove o svom alkoholnom putu koje čitaju pred grupom. Slijedi i usmeni ispit za koji iz sažete literature uče o alkoholizmu, simptomima, komplikacijama i dr. Također, imamo i radnu terapiju kroz koju se pacijenti uče okupirati kako bi stvorili otklon od alkoholizma. Ono što želimo postići da je pacijenti promijene svoj stav o alkoholizmu i svoj životni stil, no to je dugotrajan proces u koji se uključuje i obitelj što je često i ključ liječenja. Upravo zato imamo i obiteljsku terapiju na koju dolaze supruge ili supruzi, majke pa čak i snahe. Naime, ulaskom alkohola u obitelj remete se obiteljski odnosi, a obitelj postaje nezdrava obitelj te ju je potrebno rehabilitirati – pojašnjava Obajdin. Stoga je liječenje nužno, a nakon psihijatrije i dnevne bolnice ono se nastavlja u Klubu liječenih alkoholičara.
-Iako su recidivi česti i njihov broj raste s odmakom vremena pa tako 70 posto pacijenta ne posegne za alkoholom tijekom prve godine od liječenja, dok u sljedeće tri to uspije trećini pacijenata. No kada nam bivši pacijenti nakon nekoliko godina dođe da nas pozdravi i da kaže da je dobro, to nam je najbolji poticaj i motivacija za daljnji rad jer svima nam je cilj pomoći pacijentima – zaključuje naša sugovornica.
Ne postoji dijagnostički aparat za alkoholizam
Kako Obajdin napominje, ne postoji dijagnostički aparat kojim će reći ima li pacijent problem s alkoholizmom, no kako postoje simptomi koji na to upućuju.
-Simptomi alkoholne bolesti su velika žudnja i potreba za alkoholom, gubitak kontrole pa tako pacijenti koji boluju od alkoholizma ne mogu stati na jednoj čaši, a važno je napomenuti da se ta kontrola više nikada ne vrati. Također, jedan od simptoma je i rast tolerancije u početnoj fazi alkoholizma pa je tako potrebno sve više alkohola kako bi osoba došla u fazu opuštenosti, no na kraju alkoholne bolesti ta tolerancija pada. Osim toga, simptomi su zanemarivanje sebe, ali i općenito čitavog društvenog funkcioniranja – od obitelji do posla, kao i stvaranje fizičke ovisnosti o alkoholu. Isto tako, simptom je i nastavak pijenje pa tako ovisnici od alkohola jednostavno ne mogu sami stati – pojašnjava Obajdin te dodaje kako dovoljno da osoba zadovoljava tri kriterija kako bismo mogli reći da boluje od alkoholizma.
