BJELOVAR – Premda im je kroz povijest u dva navrata prijetilo istrebljenje, konji pasmine gidran i danas plijene izgledom koji uz „paradno“ držanje odlikuju gotovo savršene linije, iz čega se iščitava brižan rad na njegovom uzgoju koji seže u vrijeme Austro-ugarske monarhije. No, neke do sada možda i nepoznate detalje o „rađanju“ nove pasmine ispričao nam je uzgajivač gidrana Marijan Ralica iz Puričana, koji se uzgojem počeo baviti 2008. godine, a danas je na njegovoj ergeli deset rasnih grla, uključujući i dvostruko više hladnokrvanjaka i posavaca.

 Vojnički konj

-U selekciju ove pasmine prvi je krenuo hrvatski časnik, u to vrijeme službenik u konjici. Naime, jedan arapski pastuh toga imena stigao je na bečki dvor kao poklon s Istoka i bio alate odnosno smeđe boje, kakve su i današnji gidrani. Kada je malo stasao i postao nemiran, odveden na ergelu koja je godišnje vojsci osiguravala 300 ždrebadi, i tu je nastala nova pasmina koja se koristila isključivo u vojsci. Prvo su ga jahali časnici, a kasnije i vojnici, da bi uskoro došla „crna vremena“ za ove konje kojih je nakon Drugog svjetskog rata ostalo tek 50-ak, ponajviše u Rumunjskoj i Mađarskoj, premda se spominje kako je i na području Bilogore u to vrijeme bilo oko 29 grla – priča Ralica.

Kasnijom selekcijom gidran sve više postaje višenamjenski konj pogodan za preskakanje prepona, galoperska jahanja tijekom kojih lakoćom prelazi i 40 kilometara, ali su upotrebljavani i za vuču. No, u Hrvatskoj nije izazivao posebnu pozornost sve dok ga za svoju postrojbu nisu izabrali bjelovarski graničari husari.

 Nepoželjan na selu

-Priča o njima u Hrvatskoj vezana je uz našu županiju u kojoj je trenutno oko 80 grla, dok ih se na ostalim područjima može izbrojiti na prste jedne ruke. Kada sam se 2008. počeo baviti uzgojem, njihova cijena u Mađarskoj je dosezala 3 tisuće eura, pri čemu je Grad odobrio pojedinačne potpore od 10 tisuća kuna. Uslijedili su odlasci na značajne državne manifestacije kako bismo u tom dijelu propagirali ovu zaboravljenu pasminu, nakon čega postupno raste zanimanje za njihov uzgoj, ali ne u okviru naših očekivanja. Naime, gidrani nisu „za mesnicu“, u čemu treba tražiti i temeljni uzrok nezainteresiranosti njihova uzgoja u seoskim sredinama – dodaje.

Doduše, posljednjih nekoliko godina Grad Bjelovar s 2.500 kuna potiče uzgoj za tri grla, ali otvorenim ostaje pitanje što je s uzgajivačima koji poput Ralice premašuju poticajnu kvotu pa se sve glasnije čuju zahtjevi za osnivanje reprodukcijskog centra o čemu još nisu povedeni ozbiljniji razgovori. Ali, zato je potpomognut projekt Agronomskog fakulteta prema kojemu bi gidran u Hrvatskoj stekao status autohtone pasmine.

Put prema autohtonosti

-Potvrdio je to i mađarski ministar poljoprivrede na ovogodišnjem Bjelovarskom sajmu te još uvijek čekamo okončanje cjelokupne procedure. U tom slučaju gidran bi ušao u krug izvornih pasmina, poput hrvatskog hladnokrvnjaka koji je također nastao poslije 90-ih, i posavca, što znači da bismo za sve rasplodne jedinke dobivali poticaj ministarstva, čime bi se rasteretio Grad, a mi došli „na svoje“ – tvrdi Ralica.

„Čelični“ konji za sport

Uspješnost Raličina uzgoja ogleda se i u brojnim nagradama, pri čemu prednjači pastuh Gabris, trostruki pobjednik Bjelovarskog sajma i osvajač titule najljepšeg konja, a tu su i kobile Ilem i Iglice, pa su ove godine tri grla osvojila odličja, što dokazuje kako posjeduju sve potrebne osobine koje rese tu pasminu.
-To su „čelični“ konji čvrstih kopita, dobrog postava nogu, grebena i izraženog temperamenta, jedu sve, od živice do najkvalitetnije otave, i stoga ih preporučujem svima koji se bave sportom ili rekreacijom. No, kada je u pitanju njihov opastanak, držim da, dok je bjelovarskih uzgajivača, ne treba strahovati od mogućnosti njihovog trećeg istrebljenja – zaključuje Ralica.