Umirovljenički dani naše sugrađanke Ljubice Varošanec vjerojatno se ne bi razlikovali od mnogih drugih da njezin stan nije svojevrsna soba uspomena na tri velike ljubavi – glazbu, čitanje i film. Potvrđuju to police krcate brojnim naslovima knjiga, od vrijednih enciklopedija, preko klasične literature do beletristike, gramofonskih ploča i izrezaka iz novima u kojima su objavljivani sadržaji filmova, osvrti, kritike i razgovori s glumcima. No, posebni kutak je rezerviran za pravo diskofilsko bogatstvo – male ploče ili singlice koje su se slušale na 45 okretaja, a prva od njih „Blueberry hill“ Fats Domina, „zavrtjela“ se u Ljubičinom domu 1968. godine, i to na nezaboravnom gramofonu Tosca 5.
Izlog prepun hitova
-U to vrijeme su se svjetski glazbeni hitovi mogli čuti samo na radiju Luxemburg, a ploče se kupovale s velikim zakašnjenjem, sve do pojave Name u knjižari kod nekadašnjeg kina „Gorica“. Među prvima su bili tada popularni pjevači Paul Anka, Tom Jones i Adriano Celentano, ali i pjevačice Aretha Franklin i posebno popularne Talijanke Mina i Milva, koje smo gledali za televizijskog prijenosa festivala San Remo. Svaki dolazak nove ploče značio je višesatno preslušavanje prije i poslije škole, ali i posudbu za „plesnjake“ koji su se najčešće održavali u Starom kotaru ili Sokolani. Moram priznati da sam u to vrijeme upravo zbog kolekcije „malih“ ploča bila „frajerica“ u gradu jer su diskofili u pravilu bili samo dečki – kaže Ljubica.
Godinama se kolekcija povećavala novim stranim i domaćim sastavima i pjevačima čija je brojka obilato premašila više stotina primjeraka kada su se pojavile i prve „velike“ ploče, koje su za Ljubicu bile novi izazov.
Šansona u srcu
– Bilo je to ponovo nešto novo, ali ponekad i nepraktično jer sam zbog jedne pjesme koja mi se sviđala, a nije objavljena na singlu, kupovala cijeli album. Nemam strogo definirani ukus i slušam različite vrste glazbe, premda su mi nekako najbliže šansone zbog kojim i danas rado slušam Charlesa Aznavoura, Edith Piaf ili našeg nenadmašnog Arsena Dedića. Premda „male“ ploče danas ne slušam jer nemam gramofon, često pogledam njihove omote i prisjetim se nekih meni dragih uspomena, a glazbu iz tog vremena pronalazim na internetu i slušajući te poznate glasove uvijek se dobro osjećam – nostalgično će.
No, ako će iz bogate glazbene baštine, vrijedno sakupljane godinama, kada se zbog ploča popila i koja kava manje, s ponosom će se pokazati vrijedan poklon kojeg je 70-ih godina dobila na poklon od nekadašnjeg rukometaša Vladimira Smiljanića-Babure.
„Ručni“ Google
Jednom je napomenula kako voli glazbu iz opere „Labuđe jezero“ i on je s jednog putovanja donio komplet od šest ploča kojeg i danas čuva. Ali, šećući pogledom po policama, primjećujemo i devet zagonetnih podebljih „fascikala“.
-To je moj „ručni Google“ u kojm su sačuvani brojni novinski članci o poznatim estradnim osobama, Bjelovarčanima, našem gradu i drugim zanimljivostima iz svijeta glazbe i filma. Mogu se pohvaliti da toliko podataka nema ni na internetu, gdje često uspoređujem ovaj dio vlastite arhive i bez ustručavanja tvrdim da sam u tome „jača“ od njih –na kraju će Ljubica.
