Pojava bjelovarskih novina vezana je uz razvoj tiskarstva, a među prvima se pred javnošću 1889. pojavio tjednik „Demokratski glas“ koji se održao do 1927., dok je iste godine počeo izlaziti i „Tjednik bjelovarsko-križevački“, čiji je urednik bio prvi bjelovarski narodni zastupnik u Hrvatskom saboru dr. Milan Rojc. Nezadovoljan uređivačkom politikom, Rojc nakon nekog vremena napušta ove i osniva vlastite novine pod nazivom „Budi svoj“, a pridodamo li njemu službeni list Bjelovarsko-križevačke županije „Vjesnik“, čiji je prvi broj izašao 1904., te pojavu „Nezavisnosti“ 1906., bio je to peterolist prvih bjelovarskih novinskih izdanja.

Uređivačku politiku su određivali njihovi vlasnici pa se pojavljuje mnoštvo političkih tekstova s naglašenim polemičkim tonovima, izvještaja sa sjednica gradskih foruma i prenošenja njihovih odluka, crtica iz društvenog života, kulture i sporta, no oni koji su sadržajno proučavali početak novinarstva, poput prof. Magdalene Bulić, ne bilježe ni nešto slično današnjoj crnoj kronici. A da su tadašnje novine, pa i one koje su izlazile do početka Drugog svjetskog rata, ostavljale podosta prostora za izvještavanja „sa Sudbenog stola“, potvrđuje i tekst koji je objavila „Nezavisnost“, a riječ je o gotovo nesvakidašnjem slučaju, ali i sudskoj odluci koja bi, ako već nije, trebala ući u povijest bjelovarskog sudovanja.

Šutnja o kriminalu

Izvještaj smo odabrali i stoga što nevjerojatno zvuči podatak da dugo godina nakon završetka Drugog svjetskog rata u novinama nije bilo, kako se to tada službeno zvalo, „kriminalističke kronike“. A na pitanje zašto su se od očiju javnosti skrivale krađe, ubojstva, pronevjere i ostala djela, odgovor je sažet u jednom od nekadašnjih novinarskih priručnika: „Kriminalistička kronika nanosi veliku moralnu i društveno-političku štetu društvu i negativno djeluje naročito na mlađe čitatelje.“ Srećom, tako se nije razmišljalo u vrijeme nastanka našeg odabranog teksta, jer u suprotnom danas zasigurno ne bismo znali ništa o tragičnom „babinačkom ljubavnom zapletu“.

-U dupke punoj dvorani bjelovarskog Sudbenog stola bila je 16. rujna 1908. godine oko 11 sati, „grobna tišina“. U atmosferi nervoznog i napetog iščekivanja čekala se riječ presude petorici okrivljenih iz sela Babinca protiv kojih je odvjetništvo u Bjelovaru podiglo tešku optužbu. Na optuženičkoj klupi sjedili su Jalža Veg, Joško Bereš, Miško Kerek, Jula Mikloš i Ana Crnković. Optužnica državnog odvjetništva je bila surova i precizna u svojoj administrativnoj kratkoći: zločin potajnog umorstva, odnosno naručenog i supruškog umorstva – stoji, među ostalim, u novinskom zapisu.

Vesela Jalža

Što se zapravo dogodilo u Babincu? Glavna rasprava održana u ponedjeljak 14., i utorak 15. rujna, potvrdila je rezultate istražnog postupka koji je detaljno i savjesno rekonstruirao, tragičnu po posljedicama „babinačku ljubavnu priču“. Naime, Josip Veg pao je kao žrtva Jalže Veg i Joška Bereša kao poticatelja, i Miška Kereka kao počinitelja umorstva, a Jula Mikloš i Ana Crnković otrovale su svoje muževe. „Film“ se odigrao ovako: Josip Veg morao je, da bi održao obitelj, poći na rad izvan naše zemlje. Kao i većina žitelja naših sela uputio se u „obećanu zemlju Ameriku“, a kod kuće je ostavio mladu i lijepu ženu Jalžu. Strasna i vesela Jalža nije se dugo mogla odupirati osami, tim više što ju je zagledavao 23-godišnji seoski mladić Josip Bereš. I kao što to obično na selu biva, ljubav je bez dugih obilaženja i okolišanja planula i nesmanjenom žestinom trajala sve dok se u Babincu iznenada nije obreo povratnik iz Amerike, prevareni i sasvim zaboravljeni suprug Josip.

Nesretnim i zatečenim ljubavnicima u panici zbog mogućnosti gubitka ljubavi, učinilo se da je jedino mogu spasiti zločinom. Nagovorili su Miška Kereka da ukloni Jalžinog supruga, što je ovaj jedne noći i učinio puškom koju je nabavila Jalža. Oružnici su iste noći uhvatili Jalžu i njenog ljubavnika jer je bila „javna seoska tajna“ da je zakoniti suprug smetnja nezakonitoj ljubavi. I kada se već činilo da je Jalžino priznanje o izvršenju zločina okončalo istražni postupak, izašlo je na vidjelo, kao avet sakrivene prošlosti, nekažnjeno dvostruko umorstvo. Naime, Jalžina sestra Jula Mikloš umorila je svog supruga opetovano mu davajući olovnog otrova koji je dobila od suseljanke Ane Crnković, koja je istim „nevidljivim“ postupkom već ranije ubila svoga muža.

Put u smrt

-U istražnom postupku svoje zločine su priznali svi osim Ane Crnković za čije zlodjelo nije bilo direktnih dokaza, međutim na temelju nalaza vještaka, sud je i Anu proglasio krivom. Cjelokupna javnost koja je intimno već presudila optuženima, ipak je bila nemilo dirnuta nesvakidašnjim izrijekom zakona. Svih pet optuženika osuđeno je „na kaznu smrti vješanjem“. Optuženici su primili presudu bez vidljivog reagiranja, samo je Jula Mikloš bila pogođena i plačem zamolila da joj poštede život. Stroga sudska riječ odredila je i redoslijed pogubljenja, pa je prvi imao biti obješen Miško Kerek, zatim Joško Bereš, Jalža Veg, Jula Mikloš i na posljetku Ana Crnković – navodi se u jednom od najdramatičnijih, a vjerojatno i najčitanijih novinskih izvještaja u povijesti bjelovarskog novinarstva.

Pregršt izdanja

Do 1929. u Bjelovaru je izlazilo i nekoliko povremenih izdanja, među kojima spominjemo i „Bjelovarski vjesnik“, nezavisni tjednik javnog mišljenja koji je uređivao odvjetnik Većeslav Dobrovolny, čiji je jedan od uvodnika gotovo preslika današnjeg vremena: „Neosporna je važnost štampe za život građanstva. Sa svojim isprepletenostima ona postaje instrument javnog života. Kritika koju provodi štampa o dnevnim pojavama svakidašnjeg života, ukoliko je ispravna i objektivna, apsolutno je potrebna i bez nje ne bi danas više mogao nesmetano funkcionirati društveni život sa svojom kompliciranošću. Da se toj zadaći što uspješnije izađe u susret, mora se podržati potpuna sloboda i ne vezati se za bilo čiji program“. Ovim rečenicama dotičemo i neke od stavova u tadašnjem bjelovarskom novinarstvu koje je svoj uzlet doživjelo uoči Drugog svjetskog rata, a ono što ga je resilo od početka 20-ih godina bio je humoristički tisak, među kojima su najpoznatiji bili listovi „Bič“, „Bjelovarske koprive“, „Peckalo“ i „Rešeto“. (Č. Rosić)