BJELOVAR – Među rijetkim zanimanjima u nas je i ono službenog naziva puškar, za popravak i prepravku lakog oružja, kojih je u Hrvatskoj registrirano tek 20-ak. Jedan od njih je i Bjelovarčanin Tomislav Hodalić, koji se ovim poslom bavi već punih 14 godina.

Prve korake ovog zanata naučio je od oca koji se bavio istim poslom, dodatno se usavršio kao dragovoljac Domovinskog rata, a nakon razvojačenja otvara obrtničku radionicu, jedinu u našoj, Koprivničko-križevačkoj i Virovitičko-podravskoj županiji. Premda bi se moglo činiti da je ovaj posao obavijen velom tajni, Tomislav kaže kako je riječ tek o vještini pretvaranja serijskog naoružanja, napose lovačkog, u neke nove oblike prilagođene vlasnicima.

Novi „štih“

-Sve su to modeli vojničkih ili lovačkih pušaka koje po mišljenju vlasnika treba poboljšati, bilo da je riječ o kundacima, nišanskim linijama ili nekim drugim prilagodbama. Jer, serijske puške, bez obzira na njihovu kvalitetu, i izdvojeni novac, u nekim detaljima ne odgovaraju kupcima koji će u tom slučaju zatražiti moju pomoć. Pri tome netaknutima ostaju jedino cijevi, odnosno kalibar, dok je sve drugo podložno promjenama. Za to je potrebna izuzetna preciznost i svaka puška koja prođe kroz moje ruke dobiva „novi štih“, a slično je, premda u manjoj mjeri, i s pištoljima – kaže Tomislav.

Želje su različite i u najvećem dijelu se odnose na poboljšanje estetskog izgleda jer i među ljubiteljima oružja postoje oni zahtjevniji koji će čak i na skupocjenim modelima tražiti preinake. Tako nije rijetkost da su Tomislavove mušterije i oni koji su za lovačku pušku platili i 50.000 eura, ali žele primjerice promjene na kundaku ili nekim drugim dijelovima.

-Sve je to moguće napraviti uz puno truda i ručnog rada koji, za razliku od istih majstora u Njemačkoj ili Austriji, u nas nije cijenjen. No,važno je da su mušterije zadovoljne i dok god je ljubavi prema puškarstvu i novim izazovima neću odustati – dodaje.
Poseban dio njegova posla je onesposobljavanje oružja koje vlasnici žele zadržati kao dio neke kolekcije ili iz nostalgičnih razloga, pri čemu postoje i stroga pravila.

Trofejno oružje

-Prijašnjih godine u cijev se lijevalo olovo, koje se pri višim temperaturama moglo i otopiti, pa je i takvo naoružanje ponovo postajalo ubojito. Danas se primjenjuje metoda bušenja cijevi čime se onesposobljava ležište metka, dok oružje zadržava svoj prvotni izgled, a za njegovo posjedovanje vlasnicima ne treba dozvola jer se u tom slučaju drži trofejnim – zaključuje Hodalić.