Sedamnaestogodišnji Ukrajinac Nikita, njegova isto toliko stara djevojka Diane i njegova baka Valentina svoj su smještaj od ratnih razaranja pronašli u Bjelovaru. Svoj rodni Kijev napustili su 6. ožujka jer su njihovi roditelji smatrali da je tako za njih najsigurnije. Njihovi očevi Ukrajinu ne mogu napustiti, a majke su za sada također odlučile ostati u Kijevu. Snimke ratnih strahota koje gledamo na televiziji oni nisu doživjeli, no Nikita, s kojim smo se sporazumijevali na engleskom jeziku, kaže kako je granatirano bilo mjesto sedam kilometara udaljeno od Kijeva i tada su, u dogovoru s roditeljima, odlučili napustiti Ukrajinu.
– Vlakom smo putovali kroz Ukrajinu do granice s Poljskom, a zatim sve do Varšave. Na željezničkom kolodvoru u Varšavi bilo je jako puno ljudi, puno je bilo volontera, puno ljudi iz Crvenog križa, nastao je kaos i zaista je to bilo jedno teško iskustvo. U hotelu smo boravili dva dana, odmarali se od puta i konačno se malo naspavali, a onda smo krenuli dalje u Berlin, a zatim i u Munchen. Stupili smo u kontakt s jednom prijateljicom koja je angažirala svoju prijateljicu i uglavnom s jednim smo čovjekom zatim iz Munchena stigli u Bjelovar – prepričava Nikita put koji je trajao šest dana. Naravno, još uvijek ni sami ne vjeruju što im se događa, a najviše ih brine kako su njihovi roditelji i što se događa u rodnom Kijevu.
– Jednoga me jutra majka probudila u četiri sata i rekla da su rakete počele padati na Ukrajinu i da je počeo rat. Nisam joj vjerovao i zaista nisam pretpostavljao da bismo se mogli naći u ovakvoj situaciji. Mi u školi imamo predmet koji se zove “Vojne lekcije” i upoznati smo s dosta toga. No, ratno stanje i situaciju da ćemo morati otići iz Kijeva zaista nisam očekivao. Tim više što Kijev nije grad uz granicu s Rusijom nego se nalazi otprilike u sredini – kaže mladi Nikita. Samopouzdan i smiren svjestan je situacije u kojoj se našao, a o dočeku u Gudovcu i gostoprimstvu koje im pružaju mještani imaju samo lijepe riječi.
– Ovdje imamo za sada sve što nam treba. Hrane imamo i više nego dovoljno, a, primjerice, kada smo neki dan išli u šetnju ovdje jedan nas je gospođa pozvala i dala nam slatkiše. Jedan gospodin koji nas ovdje obilazi odvezao nas je u trgovinu, kupio mi obuću jer sam imao samo zimsku i zaista sam zahvalan svima na gostoprimstvu. Neki govore engleski, s nekima komuniciramo “rukama i nogama”, no uvijek postignemo dogovor – kaže Nikita. I koliko god im ništa ne nedostaje ovdje, u mislima su ipak u Ukrajini, svakodnevno prate događanja i s nestrpljenjem očekuju dan kada će se vratiti svojoj kući.
Nikita i njegova obitelj, baš kao i Diane i njena obitelj u Ukrajini su živjeli životom ljudi srednjeg sloja. Njihovi roditelji su radili, oni su išli u školu i život je tekao uobičajenim, njima sada toliko željenim tokom. Sa susjedima iz Rusije nikada nisu imali većih problema, iako su dosta česte bile napetosti o kojima su im govorili i profesori u školi. Ipak, nesretan je što i njegova nećakinja koja živi u Rusiji negira rat u Ukrajini.
– Ona kaže da to nije rat, da je to vojna operacija i jednostavno ne shvaća u kakvoj se situaciji nalaze Ukrajinci. Programi koji sadašnje stanje nazivaju rat u Rusiji više nisu dozvoljeni i njima je emitiranje zabranjeno. Kada sam joj poslao video u kojemu se vide ratna razaranja, raketiranje i granatiranje, rekla je da je to montaža i da ona u to ne vjeruje. Zbog toga smo prekinuli komunikaciju i iako sam zbog toga nesretan tu ne mogu ništa učiniti jer ona jednostavno ne želi vidjeti pravo stanje stvari – ističe Nikita.
Baka Valentina, pak, koja je s Nikitom i Diane smještena u mjesnom domu, nastoji ostati pozitivna i ne ostavlja dojam bespomoćne i obeshrabrene žene.
– Tako je kako je. Mi tu ništa ne možemo promijeniti i žalosno je što sam ju u ovim godinama morala napustiti svoj dom. Nikita je moj unuk, a Diane njegova djevojka i isto kao da mi je unuka. Moji su osjećaji prema njima isti onakvi kakve ima svaka majka prema svojoj djeci – kaže baka Valentina. Dodaje kako su zapravo oni bili ti koji su brinuli o njoj tijekom puta, a ne o njima. Jer, kako i sama kaže, djeca znaju engleski a ona ne zna. Djeca su komunikativnija, brže se i lakše snađu, razumiju se u mobitele, modernu tehnologiju i znaju se snaći. Stoga, tijekom njihovog šestodnevnog putovanja oni su bili ti koji su komunicirali s volonterima, organizirali putovanje, smještaj i sve ostalo. Vrlo je, naravno, zabrinuta za svoju obitelj koja je ostala u Ukrajini kao i za svoje sunarodnjake koji proživljavaju ratne strahote. (ap)
