Piše: Vedran Cindrić

Portal Bjelovarac.hr nastavlja sa svojom novom rubrikom ‘Tri knjige, dva filma’ u kojoj nam istaknuti bjelovarski kulturnjaci otkrivaju svoje najdraže knjige i filmove te na taj način našim čitateljima i preporučuju određena djela.

Ovoga tjedna upitali smo Ivana Ožegovića, mladog i talentiranog diplomiranog glumca da nam otkrije svoje najdraže knjige i filmove

KNJIGE

Gilbert Keith Chesterton – ‘Pravovjerje’

Knjiga koju sam pročitao najviše puta u životu. Nerazumljiva i teško shvatljiva na prvo čitanje, ali izrazito kompleksna i bogata mislima koja su upisana u nama, a teško ih ponekad možemo izreći.
Ova knjiga je utjecala na Tolkiena, Ghandija, C.S. Lewisa, Hemingwaya i mnoge druge. Nije uzalud Chesterton prozvan ‘princom paradoksa ‘.On u ‘Pravovjerju’ uspijeva okrenuti neka svakodnevna životna razmišljanja i uči nas principu sagledanja stvari iz drugog kuta. Za malo kojeg autora mogu reći da se slažem s apsolutno svime što je iznio, ali za ovu knjigu – to tvrdim.
Sjajan dokaz njene bezvremenosti je što je napisana prije više od 100 godina, a nije ostarila niti jednog dana. Dapače, daleko je ispred našeg vremena.

Super citat: „Pogrešno je reći za luđaka da je to čovjek koji je izgubio razum. Luđak je čovjek koji je izgubio sve osim razuma“

Khalil Gibran – ‘Prorok’

Prvi put sam pročitao „Proroka“ u autobusu za Bjelovar. Iskreno, zaboravio sam ponijeti nešto drugo za čitanje i nju sam kupio jer je bila najkraća na kolodvoru. Preporučio mi ju je profesor Vukmirica. U manje od 2h ju se bez problema pročita, ali njena poetičnost i dubina toliko očara da joj se redovito vraćate.
Nedavno sam išao na kavu kod rukometne legende Hrvoja Horvata i poklonio sam mu je.
Nisam znao kako će mu se svidjeti da mu poklanjam knjigu poezije, ali kada smo se vidjeli ponovno – bio je oduševljen.
Kao i moj brat, koji ju u početku nije htio pročitati, ali nakon prvog čitanja smo počeli imati rutinu navečer prije spavanja pročitati jednu ‘priču’ i prodiskutirati.
Apsolutno bezvremenski klasik.

Alice Munro – ‘Služba, družba, prošnja, ljubav, brak’

Zbirka par kratkih priča, ali sjajan stil.
Često kad nešto čitamo imamo osjećaj da nas želi zaprepastiti svojom dubinom i kompleksnošću. Alice Munro čitate vrlo lako, čak na trenutke pomisliš da je banalno jednostavno tako pisati, ali nakon čitanja ti samo krenu odzvanjati njezine rečenice i misli. Predivno! Imam osjećaj da ona može pisati o bilo čemu i da bi to bilo sjajno.
Inače, moj prijatelj Mario Kazda me ‘natjerao’ da čitam ovu knjigu. Ja sam imao neku nepotrebnu odbojnost. No, on mi je pojasnio koliko je to hiperemotivno i nježno, te kako Alice Munro u nama rastvara emotivne dubine koje nismo ni sanjali da imamo. Nažalost, ekranizacije njenih djela nisu najbolja. Ja nisam od onih koji tvrde da je knjiga uvijek bolja nego film, često mislim obrnuto, ali u ovom slučaju se slažem s tim. Čitajte Alice Munro.

FILMOVI

Okuribito – redatelj Yojiro Takita

Osobno mi nije ovo najdraži film, ali je jedan od filmova koje najčešće preporučam.
Dobio je oscara za strani film 2009.godine i pogledao sam ga slučajno u kinu. To je jedini put da sam bio u kinu i da je cijelo kino plakalo, ali ne malo nego jecalo od plača. A svejedno izađeš iz kina presretan.
Jedan od najboljih filmskih soundtracka ikad. Predivan film – čisti dragulj.
Ne želim ništa spojlati, ali priča je o čovjeku koji se zaposli u pogrebnom poduzeću za uređivanje ljudi za sahrane u Japanu.
Preporučio sam više desetaka ljudi taj film, a najponosniji sam da ga je moj tata pogledao iako on ima problem sa gledanjem neameričkih filmova koji počinju kasno navečer. Film je bio u 23h, tata me nazvao iduće jutro i rekao: ‘Malo je dosadan u početku, ali kasnije bude jako dobar’.
Ako uspijete pogledati, a da ne zaplačete – imate piće na moj račun u bilo kojem kafiću u Ivanskoj.

Underground – redatelj Emir Kusturica

Po meni je to najveći film snimljen na nama razumljivom jeziku, odnosno da ga možemo gledati bez titlova. Inače, film je i pobjednik Cannesa 1995.godine.
Sam sebi branim pogledati ga više od jednom godišnje. To je divlje, to je ludo, to je poetično, to je pametno. Kusturica je izgradio jedan svoj stilizirani svijet koji djeluje kao da ste u nekom magičnom mjestu. Nisam neki ljubitelj realizma, a Kusturici ništa nije realno. Postoji neka logika u tom kaosu koju nisam uspio do kraja iščitati, ali sve nekako ima smisla. On je čak uspio napraviti i glumačku stilizaciju što je prema mišljenju jako malo ljudi u povijesti uspjelo napraviti.
Savršen film za gledati s ekipom.
Često ne volim što je postalo pomodno da su likovi suptilni. Kod Kusturice su oni divlje seljačine, ali je u tome uspio naći poetičnost i suptilnost na neki način koji ja još uvijek ne mogu odgonetnuti.
Uspio je ispričati jednu izrazito osobnu emotivnu priču o tome kako se jedan čovjek bori sa gubitkom svoje domovine.
Nažalost, često se susrećem s tim da ekipa odbija gledati Kusturicine filmove jer se ne slažu s njegovim političkim pogledom. Baš zato mislim da bi se trebalo pogledati ovaj film – jer umjetnost nas uči proširiti horizonte i „pokušati opravdati ono što ne možemo razumjeti“.