Ivan Ožegović, mladi bjelovarski glumac, ali i scenarist i režiser, sljedeće subote, 2. studenog, u Bjelovarskom kazalištu ponovno će izvesti svoju monodramu „10 pjesama koje su označile kraj mog ljubavnog života”. O njegovim brojnim aktivnostima, holivudskoj produkciji i superjunacima, Bogdanu Dikliću, bjelovarskom kulturnom životu i bilogorskom glumačkom lobiju koji „drma” Zagrebom, Ožegović odgovara otvoreno i duhovito.

BJ: Krenimo s istraživačkim novinarstvom. Što trenutno radiš?
– Pripremam se za neka snimanja koja mi dolaze, probavam jedan kazališni projekt koji režiram, ali to već dugo traje, jer je koncept zeznut, a i nisam najorganiziranija osoba na svijetu. Također pišem neke scenarije za druge ljude.
Igram okolo svoju monodramu „10 pjesama koje su označile kraj mog ljubavnog života“ uskoro imam Mostar i Split…

BJ: A Bjelovar?

– Da, naravno igrao sam sad tu za srednje škole, a za publiku će biti 2. studenoga, u subotu u 20 sati. Tako da pozivam sve da dođu opet.

BJ: Promijenio si imidž, ćelavost je ponovno u modi?

– Razlog je poslovne prirode. Ugovor me veže, pa ne smijem više otkrivati, osim da je riječ o projektu za strano tržište u produkciji Netflixa, ali moja uloga je dosta mala. Kaže jedna rečenica: ne postoje male uloge, nego samo mali i veliki honorari.

BJ: Završio si snimanje filma Divljaci, kako je to bilo?

– Jedno vrlo zanimljivo iskustvo. Snimali smo sa sjajnom ekipom. Snimatelj je bio Mirko Pivčević, kojeg bjelovarska publika zna po tome što je snimio Broj 55, ali on je meni totalni genijalac i uvijek mi je gušt surađivati s njim. Glumila je masa super glumaca, a s nekima poput Nermana Mahmutovića i Alena Liverića već godinama sam prijatelj. Scenarij je pisao Velimir Grgić, čije knjige o istočnjačkom filmu učim napamet. A redatelj je Dario Lonjak, koji mi je frend i kod kojeg sam dobio ulogu tako što sam ga nazvao i rekao: „Pa nemoj me zezat da ćeš snimat film bez mene“. On je rekao: „Sorry, nemam ulogu za tebe“ i nazvao me tjedan dana poslije i rekao da je ipak nadopisao.

BJ: Bio si sad u žiriju DOKUarta za izbor za najružniji džemper? Kako je to prošlo?

Bilo je sjajno. Svidjelo mi se to, mislim da Bjelovaru nedostaju takva „blesava“ događanja. Imam dojam da glumimo da smo ozbiljniji nego što jesmo. Usuđujem se reći da u Bjelovaru ima toliko smiješno ludih ljudi, samo ne znam zašto svoj humor koriste samo za šank, a ne i za kreiranje kulturnog života.

BJ: Koliko često dolaziš u Bjelovar? Jesi li upoznat sa kulturnim životom Bjelovara?

– U prosjeku dvaput mjesečno. Ne uspijevam previše sudjelovati u bjelovarskim kulturnim manifestacijama, ali mi se sviđa to što mi se čini da se njihov broj povećava. Recimo, proljetos sam bio na Amadeusfestu i jako sam ugodno iznenađen. Super mi je i ova situacija s bjelovarskim kinom, kad god dođem doma pokušam skočiti do kina jer ima super filmova.

BJ: A kazalište?

– Naravno, obavezno svratim u Bjelovarsko kazalište, to je baza iz koje smo svi mi krenuli. Nadam se samo da će ekipa iz Grada uskoro prepoznati rad Maje Fabičević i Mirka Benkusa te lagano poticati prema otvaranju i profesionalnoj ili poluprofesionalnoj sceni.

BJ: Voliš li više kazalište ili film?

– Film je ipak moja veća ljubav. Koliko god glumci govorili o tome da je u kazalištu kontakt sa živim čovjekom, meni je film ipak „dorađeniji“ proizvod jer je netko odabrao najbolje scene, odredio tempo i veća je diktatura redatelja na filmu nego u kazalištu. Kaže divna rečenica Francis Ford Coppole „Režija je posljednje diktatorsko zanimanje“.

BJ: Više gledaš kazalište nego film?

– Imam prijateljicu Karlu Maly koja me tjera ići u kazalište, pa sam se zadnjih par mjeseci popravio po tom pitanju, ali redovitije pratim filmsku scenu, jer je lakše doći do dobrih filmova nego do dobrih predstava. Preporučam ljudima da počnu gledati neameričke filmove, previše smo izloženi holivudskoj mašineriji, a to je često filmska industrija, a ne filmska umjetnost. Prevelika je tu lova u pitanju.

BJ: Prekrižio si Hollywood?

– Prije me privlačio, a sad mi se čini da su i oni u ozbiljnim problemima. Vidite kolike se rasprave kod njih vode, došla su vremena kad se napada M. Scorsesea i F.F.Coppolu jer govore da superjunački filmovi nisu umjetnost nego lunapark… Da, ne mogu reći da mi ne bi bilo drago otići snimati nešto tamo, i ima tamo sjajnih redatelja, ali u odnosu na količinu, kvaliteta im je trenutno u ozbiljnim problemima.

BJ: Osim što glumiš, ujedno i pišeš i režiraš?
– Da, moj scenarij za „Šraubu“ je dobio novac na HAVC-u, a napisao sam i monodramu. Čini mi se da je puno teže napisati dobar scenarij nego ga odglumiti. Puno je više dobrih glumaca nego što ima dobrih pisaca. Čitav boom rumunjske kinematografije dogodio se zbog Razvan Radalescua, znači jedan pisac je pisao scenarije većini redatelja.

BJ: Tko je najbolji glumac s kojim si glumio?

Nisam još, ali nadam se da ću uskoro glumit s Bogdanom Diklićem, on je za mene najbolji glumac s prostora bivše Jugoslavije.

BJ: To je sad malo bjelovarski lobi. Čuo sam da postoji neka vrsta bjelovarskog glumačkog lobija? Vjeruješ li u taj mit ili je to istina? Družite li se vi bjelovarski glumci i u Zagrebu ili ne?

Kao prvo, ja sam iz Ivanske. (smijeh). Ali da, postoji bjelovarski glumački lobi i ne želim bježati od njega. Sad je nedavno bio Bogdan Diklić i imao predstavu, i iako nisam stigao na predstavu, otišao sam se kratko pozdraviti s njim. A s braćom Navojec družim se koliko stignemo. Goran mi je nedavno posudio auto za gostovanje s predstavom, jer on snima film u Srbiji. S Bojanom odem nekad u kino, ali češće se zaletimo u kineski restoran. S Alanom Katićem i Ernom se sretnem jako često u gradu, a s Ogijem Milovanovićem stalno pokušavam raditi neke probe i on mi je pomogao oko monodrame. Katarina Strahinić nije iz Bjelovara, ali ona je već pripojena Bjelovarčanka koliko često dolazi ovdje.

BJ: Što je sa crno-bijelim svijetom? Snima li se to još uvijek?

Nešto se govori o četvrtoj sezoni, ali to su tek pregovori. Ne znam hoće li se moj lik pojaviti ili ne i koliko će ga biti.

BJ: Uloga Davorina Bogovića, frontmena Prljavog kazališta, tvoja je do sada najpoznatija uloga. Je li to i tvoj omiljeni projekt?

– Da, to mi je najpoznatija uloga, ali nekako mi je Broj 55 najdraži projekt. To je ipak projekt koji je o našim bjelovarskim braniteljima, i to je bio nekako poseban naboj oko tog filma.