Iseljenički val dobrim je dijelom vidljiv i u našim srednjim školama čije klupe pojedini učenici zamjenjuju onima u Njemačkoj ili Irskoj, gdje njihovi roditelji pokušavaju izboriti čvršći oslonac za bolji život. No, priče o masovnim egzodusima dopiru i do učenika koji su tek negdje na polovici školovanja, ali i onih koji će za koji mjesec maturirati pa smo posjetili bjelovarsku Komercijalnu i trgovačku školu, kako bismo saznali neka učenička promišljanja o tome jesu li bliži odlascima ili pak vlastite planove kane ostvariti u Hrvatskoj.

Pri tome prof. geografije Dario Malogorski, koji predaje i u Tehničkoj školi, iznosi niz podataka koji dobrim dijelom ocrtavaju učenička razmišljanja sa zajedničkim nazivnikom kako je u prvim i drugim razredima teško razlučiti put do konačne odluke.

Podijeljena mišljenja

-Unutar nastavne cjeline „Stanovništvo Hrvatske“, govorimo i o migracijama do današnjih dana, što ima smisla ako razgovaramo o aktualnom trenutku. Ono što dio učenika teško može pojmiti jest činjenica da je RH do 2009. bila imigracijska zemlja, u koju se više ljudi useljavalo nego odlazilo, pri čemu znaju kako je val emigracije započeo 2015., kada je Njemačka otvorila granice i u istom kontekstu se spominje i Irska.

No, njihova su mišljenja podijeljena jer neki govore o odlasku, s obzirom da u inozemstvu već imaju nekoga od rodbine, drugi pak o tome ne razmišljaju, treći su neodlučni, ali njihovi konačni stavovi će vjerojatno postati jasniji završetkom školovanja. Dio njih još uvijek malo pozornosti posvećuje znanju jezika koje omogućuje i bolje plaćene poslove, čemu valja dodati i različitost interesa u ove dvije škole. Naime, učenici tehničkih zanimanja znaju da su na tržištu nešto traženiji i dosta njih su zagovornici odlaska u inozemstvo – kaže Malogorski.

U razgovoru s maturantima Komercijalne škole saznajemo pak njihove planove. Jedan od njih je i Tin Hruška, koji već ima iskustva na sezonskim poslovima i najradije bi, kaže, ostao u Hrvatskoj, pod uvjetom dobivanja posla od kojega se može „pristojno živjeti“, a u suprotnom, pakira kofere za Irsku, odakle su već stigle neke ponude. Nasuprot njemu, Lea Halapa ne razmišlja o odlasku, ponajprije zbog privrženosti roditeljima bez kojih je, priznaje, teško zamisliv život u nekoj stranoj zemlji.

-Nakon školovanja želim završiti fakultet i pronaći posao jer slušam različite priče o životu preko granice koji baš i nije tako bajan kakvim ga neki žele prikazati – tvrdi Lea. Njena kolegica Matea Perić također priželjkuje upis na fakultet, ali kako u Njemačkoj već radi dio rodbine, željela bi posao u toj zemlji. Vrijedi, kaže, pokušati, kao što to tvrdi i Matea Dokuš, koja zbog bliskih rođaka također nakon završetka školovanja gotovo sigurno odlazi iz Hrvatske.
Da sve vozne karte ipak nisu jednosmjerne, potvrđuje ravnateljica Nataša Vibiral podatkom da su se pojedini učenici naknadno vratili kako bi završili školovanje.

Povratak u Hrvatsku

-To pravo ostvaruju prema Zakonu o strukovnom obrazovanju od kojih su neki napustili školu na kraće ili duže vrijeme. Proteklih godina smo bilježili odlazak po desetak učenika i, premda se govori o postupnom smanjenju iseljavanja, još je uvijek podosta onih koji kreću put inozemstva. Vidljivo je to u podizanju potvrda za državnu maturu, od kojih dobar dio ostaje u našem sefu, uključujući i potvrde za dječje doplatke u Njemačkoj, što znači kako je netko od roditelja već otišao iz domovine – potvrđuje ravnateljica, dodajući da je ove školske godine upisano 280 učenika, prije deset godina ih je bilo 400, ali taj podatak ipak valja pripisati nekom drugom dijelu demografske politike.