Piše: Vedran Cindrić

BJELOVAR – Legendarni ravnatelj Narodne knjižnice ‘Petar Preradović’ Marinko Iličić (65) nakon što je 28 godina bio na čelu te kulturne ustanove u svibnju odlazi u zasluženu mirovinu. Iličić je i najdugovječniji ravnatelj jedne knjižnice na ovim prostorima, a ujedno je i prošle godine zbog iznimnog doprinosa kulturi dobio plaketu ‘Grba Grada Bjelovara’. Iličić je po struci diplomirani politolog, a u knjižnici se zaposlio davne 1985. godine, no tada je radio kao dopisnik i za Večernji list.

-Ravnatelj sam postao 1992. godine kada je bivša ravnateljica otišla u mirovinu. Tražili su čovjeka s diplomom ili barem da bude viši knjižničar. Ja sam visok 193 centimetara pa sam im rekao da sam ja taj, visok sam – kroz smijeh je počeo uvijek spreman za humor ravnatelj Iličić. Tada je bio zakon da na prijedlog stručnog osoblja ministar prosvjete i kulture imenuje ravnatelje knjižnica. Preuzeo sam tu funkciju prije 28 godina i krenuo u posao. Od prvog dana mi je bila ideja voditi ljude u opuštenoj, ali radnoj atmosferi. Mislim da sam uspio jer u sedam mandata možda sam samo jednom ili dva puta na reizboru imao protukandidata, stoga si skromno utvaram da su ljudi bili zadovoljni vođenjem knjižnice, ali isto tako i naši korisnici te vodeći ljudi grada, priča nam Iličić koji je zaista u tih 28 godina ‘preživio’ izmjenu mnogih vladajućih garnitura u Gradu.

Spašavanje knjiga

Nisam se nikada miješao u politiku i uvijek sam pokušavao da knjižnica drži svoju autonomiju. Kod nas su gostovali pisci i umjetnici svih ideoloških i političkih opredjeljenja. I desni i lijevi i oni u centru. Mene nije zanimalo gdje u tom spektru pripadaju, samo sam gledao što naši gosti mogu ponuditi našim posjetiteljima – priča nam Iličić za čijeg je ravnateljstva Narodna knjižnica ‘Petar Preradović’ dobila potpuno renoviranu zgradu u strogom centru grada to jest na Trgu Eugena Kvaternika.

-Moje preuzimanje dužnosti 1992. godine odmah je krenulo burno. Naime, pod našu knjižnicu je tada spadala i ona u Pakracu. Kako je Pakrac bio izgranatiran, trebalo je otići tamo i spasiti svu građu koju su imali, a brojka je iznosila oko 20 tisuća knjiga. Prozori su na toj knjižnici od granata bili razbijeni, prostor je bio devastiran, vlaga je prodirala, a i dosta knjiga je već bilo ukradeno te smo krenuli u spašavanje, priča nam Iličić i nastavlja:

Nova zgrada knjižnice

Otišli smo u Pakrac gdje je inače bilo i poprilično opasno ući u to vrijeme. Spasili smo sve te silne knjige i prebacili ih u Bjelovar. No, budući da nismo imali veći prostor, sve smo sklonili u Dom umirovljenika. Tamo ih čuvali godinu dana i radili reviziju i tako spasili ogromnu književnu građu, prisjeća se Iličić. Dodaje da je knjižnica u to doba imala velike problema s prostorom i da su bili razmješteni po više lokacija u gradu, a poneke su bile i neprimjerene za držanje knjiga.

Sjedište knjižnice je tada bilo gdje je sada Dječji odjel knjižnice. Imali smo skučeni prostor, a književni fond je samo rastao. Nakon višegodišnjih pregovora i nakon mnogo uloženog truda konačno smo 1999. godine krenuli u potpunu rekonstrukciju zgrade na Trgu Eugena Kvaternika 11 gdje se sada nalazimo. Bilo je zaista puno posla i komplikacija. Konzervatori su zahtijevali svoje, pa su se standardi u statici morali zadovoljiti, na primjer otpor kod deke u takvim javnim knjižnicama mora biti 600 kilograma na kvadratni metar. To se inače ne traži ni u salonima namještaja. No, sve smo to ispoštovali, napravili i konačno smo 2001. godine otvorili ovu zgradu i to je tada zaista bio veliki kulturni događaj u Bjelovaru – prepričava nam Iličić koji se zatim odmah okrenuo podizanju kvalitete programa i književne građe.

-Tada sam krenuo otvarati knjižnicu što više prema ljudima. Nisam želio napraviti neku elitističku ustanovu već smo počeli zvati goste koji će biti zanimljivi svim dobnim skupinama i interesima. Imali smo i underground programe, zatim alternativne, ali i stručne. Jednostavno, nije nikada bilo cenzure kod nas, nikada nisam dopustio da mi vlast određuje kojeg ću pisaca dovesti i toga sam se dosljedno svih tih godina držao. Također, naručivao sam ozbiljnu znanstvenu građu, ali i građu za sve slojeve ljudi – kaže nam Iličić koji dodaje da je u nekim drugim dijelovima države znala biti drugačija situacija u gradskim knjižnicama. Također ističe da je veliku pažnju posvećivao praćenju suvremenih trendova, a u novije vrijeme je to bila digitalizacija Zavičajnih zbirki, Bjelovarskog lista od 1958. godine te još brojne druge projekte. Iličić je u svome gotovo tri desetljeća ravnateljstvu u knjižnicu ugostio zaista brojna poznata imena, od Arsena Dedića, Olivera Mandića, Stipu Božića, Predraga Lucića i Borisa Dežulovića, Vedranu Rudan, Gorana Tribusona, Ninu Raspudića i još brojne druge. Inače, možda je manje poznato da Iličić godinama u svome osebujnom i duhovitom stilu piše osvrte i članke u Časopisu društva knjižničara Bilogore, Podravine i Kalničkog prigorja.

Premali prostor

-Kažu da se najviše laže poslije lova i prije izbora. Ja bih dodao i na promocijama knjiga. Loša ili prosječna knjiga toliko se hvali da od silne patetike ne crvene samo gledatelji već i bijeli zidovi i stropovi naših hramova kulture, dok ego autora raste kao dugovi Agrokora. Obično je kvaliteta knjige obrnuto proporcionalna duljini njezina naslova. Lokalna izdanja hvale se na kvadrat. Zato se valjda toliko puno i objavljuju. ‘Ko u gradu imalo drži do sebe, napisao je knjigu’ rekao mi je jednom posprdno lokalni cinik. Arsen bi rekao ‘više spisatelja nego čitatelja’ – napisao je, između ostalog, Iličić u Časopisu društva knjižničara nakon jedne promocije. No, dotaknuo se i ozbiljnog problema s kojim se suočava knjižnica, a s vremenom će taj problem biti još veći.

-Knjižnica na tri lokacije raspolaže s ukupno 1450 metara kvadratnih. No, kako živimo u vremenu poplave informacija, ubrzane produkcije novih publikacija, tehnologija i medija, knjižnica je postigla razinu usluga i ponude građe koji su prerasle sadašnje prostorne uvjete. Zbog dostignute razine izgrađenosti fondova i zbirki te funkcija koje obavlja, sadašnji prostorni uvjeti rada postaju prepreka daljnjem razvoju kvalitete usluga naše knjižnice. Osim prenatrpanosti prostora knjižničnom građom, koji otežava i usporava pronalaženje knjiga i informacija, nedostatak spremišnog prostora poprima dramatične razmjere tako da dolazi u pitanje čak i puki smještaj fondova – pojašnjava nam Iličić i nastavlja.

Navest ću samo podatak da je knjižnica u vrijeme useljavanja u nove prostore 2001. godine imala 90 tisuća svezaka knjiga i uvezanih časopisa, dok ih sada ima 160 tisuća te 11 tisuća novih medija. To je povećanje od 70 tisuća knjiga zapravo čini jednu novu veliku knjižnicu i pored značajnih otpisa svake godine ‘vatrogasno’ se ovaj problem rješavao ‘žrtvovanjem’ skromnog podruma-učionice za spremište. Zbog nastavka redovitog progresivnog priliva nove građe, kako one klasične tako i na novim medijima, potrebno je hitno konkretizirati plan o dugoročnijem rješavanju prostornih problema knjižnice. Za ovu veličinu fonda i funkcije kao županijske matične knjižnice, potrebno je dodatnih 500 metara kvadratnih, odnosno ukupno oko 2 tisuće korisnog prostora. Slične knjižnice u Hrvatskoj i Sloveniji imaju između 2 i 2500 metara kvadratnih – naglasio je Iličić. Dodaje i da ima prijedlog kako riješiti taj veliki problem, no o tome svemu će kaže na kraju morati odlučiti Grad i Bjelovarsko-bilogorska županija.

-Ako se hoće zadržati dobra lokacija u središtu grada i iskoristiti već uložena sredstva u postojeći prostor, jedino relativno dobro rješenje je kvalitetna rekonstrukcija i adaptacija prostora bivše Srednje medicinske škole u blizini postojeće matične zgrade na Trgu Eugena Kvaternika. Alternativa ovom prijedlogu je izgradnja novog prostora na novoj lokaciji veličine 2 do 2500 metara kvadratnih, no svjestan sam da je to poprilično nerealno očekivati, zaključio je Iličić.

Čitam pisce novoga doba

Budući da je Iličić gotovo cijeli radni vijek proveo u knjižnici, upitali smo ga koje su mu najdraže knjige i što voli najviše čitati.

A, teško se odlučiti. Mogu reći da nisam neki veliki ljubitelj starih klasika. Čitao sam ih prije puno, ali najviše uživam u novijim djelima. Recimo cijenim Jergovića, posebno njegov ‘Sarajevski Marlboro’ ili recimo Renata Baretića i njegov ‘Osmi povjerenik’. Volim i novije europske pisce iz Bugarske ili Norveške, istaknuo je Iličić.