Ženski rukometni klub Bjelovar se već šestu uzastopnu sezonu vrlo uspješno natječe u Prvoj HRL. U tom razdoblju kroz klub su prošle brojne igračice koje nisu iz Bjelovara. Jedna od njih je i Marija Borković koja je u Bjelovar došla prije četiri godine i u proteklom razdoblju je ostavila sjajan utisak. Upravo s dolaskom dvadesetšestogodišnje Sisčanke krenuo je i rezultatski uzlet Bjelovarčanki koje su u prethodne tri sezone osvojile sedmo, četvrto i treće mjesto u Prvoj HRL, a trenutno također drže treću poziciju.

Protekle dvije godine Bjelovar je igrao i europski Challenge cup u kojem je ove sezone izborio plasman u četvrtfinale. Povijesni su to uspjesi koji će debelim slovima ostati upisani u klupske i gradske almanahe, a u svima je veliku ulogu imala upravo Borković. Prepoznali su to i navijači Bjelovara koji popularnu Mariju već vide kao svoju sugrađanku, no i struka koja je ju je prošli mjesec izabrala za najbolju sportašicu Bjelovarsko bilogorske županije i Grada Bjelovara te najbolju rukometašicu Rukometnog saveza BBŽ.

Prvoligašku karijeru započela si u dresu Trešnjevke za koju si igrala pune tri sezone. Malo ljudi zna da si se na ljeto 2015. vratila u rodni Sisak od kud si početkom 2016. godine došla u Bjelovar na dvomjesečnu posudbu. U tom kratkom periodu odigrala si za Bjelovar četiri prvenstvene i dvije kup utakmice, a to je bio samo početak velike suradnje.

S rukometom sam se prvi put susrela u Sisku, no već u petom razredu osnovne škole tamošnji klub se ugasio pa su me roditelji dvije godine gotovo svakodnevno vozili na treninge u Sesvete. Nakon razdoblja provedenog u Sesvetama vratila sam se u Sisak od kud sam 2011. godine kao sedamnaestogodišnjakinja prešla u Trešnjevku. Tamo sam igrala tri sezone s tim da smo jedne sezone igrali i europski Challenge cup. Međutim, klub je upao u financijske poteškoće i na ljeto 2015. godine sam se odlučila vratiti u Sisak. S Bjelovarom sam prve kontakte imala sa samo 14 godine kada me na Mlađe kadetskom prvenstvu Hrvatske vidio naš legendarni predsjednik Milan Mateković. On me već tada nagovarao da dođem u Bjelovar, ali bila sam premlada za takav iskorak. Nakon toga smo ostali u kontaktu i početkom 2016. godine sam došla iz Siska na dvomjesečnu posudbu. Tada smo u kupu po prvi put pobijedili varaždinsku Koku, cure i svi u klubu su me sjajno primili i na ljeto se dogodilo neminovno. Došla sam u Bjelovar i mogu reći da je to bila sjajna odluka.

Međutim, nakon samo četiri utakmice u sezoni 2016./2017. dogodila se teška ozljeda koljena. Uslijedila je operacija i oporavak koji je trajao cijelu sezonu.

To mi je sigurno bila najteža godina u Bjelovaru. Prije početka sezone sam počela raditi kao vježbenica na Županijskom sudu i svaki dan nakon posla sam išla na treninge. S obzirom da na svakom treningu i utakmici dajem svoj maksimum, rezultat takvog tempa bila je ta ozljeda. Sjećam se da se dogodila 12. studenoga u domaćoj utakmici protiv Splita koju smo na kraju ipak uspjeli pobijediti. Sljedeće sezone sam se uspješno vratila i to prvenstvo smo zaključili na četvrtom mjestu. Prošle sezone smo bile treće, a i trenutno smo treće s tim da smo obje godine igrale Europu.

Ove sezone ste oduševile u Challenge cupu. Pobjedama nad portugalskim Alavarium Love Tilesom i izraelskim Maccabi Rishon Lezion ste izborile plasman među osam najboljih ekipa u prestižnom europskom natjecanju. Međutim, zagrebačka Lokomotiva je u četvrtfinalu ipak bila prejaka?

Godinu ranije smo u prvom kolu Challenge cupa u dvije domaće utakmice zbog lošije gol razlike ispale od švedskog Kristianstada. To su bile dvije nezaboravne utakmice pred prepunim tribinama Dvorane europskih prvaka. To iskustvo nam je itekako pomoglo ove sezone kada smo prvo doma u dvije utakmice bile bolje od Portugalki, a zatim smo se pobjednički vratile i iz Izraela. Ždrijeb nam je nesretno u četvrtfinalu dodijelio Lokomotivu, jedinu ekipu u ždrijebu koju smo željeli izbjeći. Prvo iz razloga jer je bila riječ o hrvatskoj ekipi s kojom svake sezone igramo minimalno dva puta, a drugo zato jer Zagrepčanke nikad nismo pobijedile. Na kraju smo izgubile obje utakmice, no isto tako treba reći da smo u obje nastupile bitno oslabljene. Uz malo sreće u ždrijebu mogli smo u četvrtfinalu dobiti nekog drugog i danas je Hrvatska u polufinalu možda mogla imati dvije ekipe što bi bio izvanredan uspjeh.

Podravka Vegeta je već tradicionalno nedodirljiva na vrhu Prve HRL za žene. U stopu je prati vječito druga Lokomotiva koja za Koprivničankama zaostaje upravo onoliko koliko mi na trećem mjestu zaostajemo za Zagrepčankama. Može li Bjelovar u bližoj budućnosti pobijediti Lokomotivu?

Može, ali samo pod uvjetom da se poklopi puno stvari u našu korist. U utakmicama u Challenge cupu mi smo protiv njih nastupili bez Slavice Schuster koja nas je napustila zbog odlaska u Mađarsku. Zatim nam se ozlijedila Kristina Smiljčić, a da ne spominjem od ranije ozljede Ivane Dragišić i Nikoline Tvorić. Zbog bolesti nije bilo ni Josipe Mamić tako da smo protiv Lokomotive nastupili potpuno desetkovani. Da smo kompletni i da ih ulovimo na krivoj nozi vjerujem da bi ih mogli pobijediti. Ipak, treba biti objektivan i reći da je Lokomotiva prvenstveno trkački bolja od nas. Riječ je o ekipi koja već godinama trenira dva puta dnevno, koja ima bolje uvjete i koja u krajnjem slučaju ima znatno širu klupu od nas. Mi smo praktički cijelu tekuću sezonu odigrali bez desnog vanjskog, jer jednostavno nemamo adekvatno rješenje na toj poziciji. To mjesto smo pokrivale Slavica ili ja koje smo dešnjakinje, odnosno Josipa koja je ljevakinja, no ona ipak primarno igra na krilu. Sada polako dolazi mlada Barbara Gillinger koja ima potencijala i u budućnosti bi mogla biti rješenje za tu desnu stranu.

Početkom godine izabrana si za najbolju županijsku i gradsku sportašicu. Županijski rukometni savez ti je uručio priznanje za najbolju rukometašicu.

Velika čast, pogotovo iz razloga jer si prva sportašica koja je spomenuta priznanja primila a da nije iz Bjelovarsko bilogorske županije.
Mogu se samo svima zahvaliti na priznanjima. Puno mi to znači, jer je dokaz da me Bjelovarčani gledaju kao svoju. I ja se već osjećam kao Bjelovarčanka. Bjelovar mi je drugi dom i iznimno mi je drago da su ljudi prepoznali ono što radimo i da su podrška svima nama u klubu. Žao mi je samo što u rodnom Sisku nikad nisam dobila nikakva priznanja. Čini se da nekad jednostavno moraš otići u drugu sredinu da bi dobila priznanje za ono što radiš.

Kao i u cijelom sportskom svijetu tako su zbog koronavirusa prekinuta i rukometna natjecanja. Prije prekida Bjelovar je čvrsto držao treće mjesto na ljestvici Prve HRL s velikim izgledima da tu ostane do kraja sezone.

Tekuća sezona je za nas bila kao iz snova. Pobijedile smo sve utakmice koje smo morale pobijediti, stvorili smo šest bodova prednosti pred četvrtom Kokom i napravili smo veliki europski iskorak. Izuzetno je važno da smo ponovno u krugu ekipa koje su i sljedeće sezone izborile nastup u Europi, no sada je daleko o tome razmišljati. Trenutno smo svi zatvoreni u svoje domove. U tim uvjetima treniramo najbolje što možemo, ali to jednostavno nije to. Svakodnevno se čujem s curama i sve jedva čekaju da se ponovno skupimo i počnemo s treninzima. Svima nam nedostaju utakmice, treninzi, druženja.

Ljeto će u brojnim klubovima donijeti velike promjene. Hoćemo li Mariju Borković i sljedeće sezone gledati kako u dresu Bjelovara traži prvu pobjedu protiv Lokomotive i dodatni euro iskorak?

Odmah želim naglasiti da u Hrvatskoj za mene postoji samo jedan klub, a to je Bjelovar. Vidjet ćemo što nosi ljeto, ali sigurno je da ću sjesti s klupskom upravom i vidjeti što i kako dalje. Imam određene privatne planove zbog kojih bi se željela vratiti u Sisak. U tom slučaju rukomet bi pao u drugi plan, no vjerujem da bi i s manjim brojem treninga mogla pomoći Bjelovaru. Trenutno je takva situacija da svi jedva čekamo da prođe ova pandemija. Kada se sve smiri onda ću ozbiljnije razmisliti o budućnosti. No, kad je Bjelovar u pitanju tu sam otvorena za svaku opciju. (mć)