Nakon teške bolesti u Bjelovaru je 18. travnja 2020. godine preminula Danica Bilić, dobri duh Bjelovara. Svoj posljednji intervju dala je novinaru Bjelovarskog lista za rubriku Odjednom Bjelovarčani. Prenosimo ga s velikom tugom što nas je napustila tako izuzetna osoba.
Teško je itko mogao pretpostaviti da će te 1957. tada 19-godišnja Danica Teklić koja je zajedno s obitelji doselila u Tuk, kasnije postati najpoznatijom Bjelovarčankom po svom višegodišnjem humanitarnom radu koji je već odavno prerastao u instituciju. Ako vam se prezime čini nepoznatim, govorimo o Danici Bilić, jednoj od bjelovarskih živućih legendi, u čijem srcu je uvijek mjesta za one kojima treba pomoć ili su možda izgubili i posljednju nadu da im netko u nevolji može pružiti ruku. Tko zna što je iznjedrilo njezinu plemenitost i istančani osjećaj prema onima koji su zaslužili dostojanstveniji život, pred čime mnogi zatvaraju oči. Možda je to djetinjstvo provedeno zajedno s četvoricom mlađe braće u rodnom selu Čaić, između Livna i Grahova, gdje se živjelo teško, ali ipak nekako snalazilo uz česta odsustva oca koji je „trbuhom za kruhom“ odlazio na rad u splitsko brodogradilište ili Slavonski Brod. Sve dok nije pronašao posao u tadašnjem bjelovarskom Šumskom gospodarstvu i nakon nekoliko mjeseci obitelji objavio životnu odluku koju nam je Danica prepričala.

-Došao je kući i rekao majci: „Ivka, selimo se u jedan grad po kojem Bog hoda“, na što mu je ona odgovorila: „Pa bolan, Ivane nek’ Bog dođe malo nama u Livno i ova sela, što bi mi išli tamo“. Ipak, otac je prodao nešto zemlje, od obitelji Miljuš kupio imanje i mi smo „osvanuli“ u Tuku. Ubrzo se pročulo da u našoj obitelji ima jedna vrijedna cura, a to sam bila ja, i tako je počelo s pomaganjem u berbi kukuruza i ostalim poslovima, jer sam rad oduvjek smatrala vrlinom.

BJ: Ali, dvije godine kasnije događa se nešto što će postati životnom prekretnicom.

-E, da. Doseljava obitelj Bilić i brzo sam se sprijateljila sa sestrom, tada još to nisam mogla ni prepostaviti, svog budućeg muža Martina koji je u to vrijeme bio u vojsci. Upoznali smo se kada se vratio, ali nije to odmah bila ljubav, nego onako, malo smo se viđali da bi to kasnije bilo sve češće, i nakon što smo tri godine bili cura i dečko, 1962. se i oženili. Radio je u Česmi sve dok 1963. nije došao neki njemački „gazda“ koji je čuo da u tvoj tvornici ima dobrih radnika i odabrao njih devetoricu za rad na „baušteli“, među kojima i mog Martina. Tako smo ti mi nakon ženidbe bili zajedno manje od godinu dana. Ali, šta ćeš, i to je život. Nekako smo „pregurali“ dvije godine kada i ja 1965. odlazim u Njemačku, najprije na rad u jednu bolnicu, a potom kao pomoćna kuharica dobivam mjesto u staračkom domu gdje ostajem sve do zajedničkog povratka 1982.

BJ: I danas smo suočeni s valom iseljavanja čiji sudionici imaju različite priče. Kakva je vaša?

-Sad’ će tebi Danica reći o Njemačkoj. To je zemlja koja je pomogla milijunima ljudi, ali samo onima koji su pošteno radili i držali se svih pravila, koja podjednako važe za sve. Marljivima će uzvratiti dobrim plaćama i boljim poslovima, a onima koji misle da mogu drugačije, bolje je pokupiti stvari i vratiti se. Treba biti skroman i vrijedan i to je jedina formula za solidan život, jer tamo drugog načina nema. Ali, plaća se i snalažljivost. Nakon posla sam čistila tri stepeništa i jednu trgovinu, i nije mi bilo teško. A kada je riječ o poštenju sjećam se jedne vlasnice optičarske radnje kod koje sam čisteći u debelom vunenom tepihu pronašla 20 maraka i to joj pokazala. Na to je rekla:“ Nein, frau Bilik, novac je vaš, jer ste ga vi pronašli“.

BJ: I konačno, nakon 17 godina „pečalbe“ odlučujete se za povratak.

-Bila je to zajednička odluka. Na Križevačkoj cesti otvaramo restoran u kojeg smo uložili oko 100.000 maraka i solidno živjeli. Ipak „Tropicana“ je ušla u povijest po tome što je baš ovdje 9. studenog 1989. održana osnivačka skupština HDZ-a na što sam i danas ponosna. U to vrijeme su dolazili Jure Šimić, Vladimir Šeks, Ivan Bobetko, Perica Jurić i ostali stranački ljudi s kojima imam prijateljske odnose, ali i osjećaj kako sam na neki način sudjelovala u stvaranju nove države.

BJ: Jeste li u ono vrijeme pomišljali kako će ipak doći do rata?

-Ne. Držala sam se rečenica predsjednika Tuđmana koji je govorio kako će svaka republika dobiti državnost, no počela sam nešto slutiti gledajući goste. Nakon osnivanja HDZ-a više nisu dolazili stalni posjetitelji iz vojarne na Vojnoviću, što je bio znak da se nešto sprema. I kada je postalo jasno da je rat neizbježan, svrstala sam se u skupinu onih koji su bili protiv prolijevanja krvi. Nakon što su na ulice izašle žene Koestlina s Vidom Kajbom, osniva se Bedem ljubavi s kojim ponajprije želimo spasiti našu djecu koja su tada služila vojsku, odlazimo u Beograd, potom Bruxelles, protestirajući protiv rata.

BJ:Oružje je uz sva nastojanja ipak „progovorilo“.

-Na našu žalost, ali to je tek značilo da treba pomagati. Prikupljala se humantirana pomoć od Njemačke do Vukovara i Dubrovnika, zbrinjavali prognanici i izbjeglice pri čemu nisam gledala tko je Stipe, Mujo ili Vaso. I tu sam posebno ponosna na Bjelovarčane. Vjeruj mi da nismo imali toliko izbjeglica koliko ih je moj Bjelovar mogao primiti, a bilo ih je više od tisuću. Pomagli su nepoznati i poznati Bjelovarčani primjerice, pokojni Željko Jandroković i drugi, a da ti ne kažem da ih je samo kroz moju kuću prošlo najmanje 20-ak. Sjećam se jednog čovjeka koji je sa šestero djece pobjegao s Kosova i boravio kod mene tri godine, Vojvođana koji su dolazili goli i bosi i nekako ih uspjela smjestiti u inozemstvo… Ma, nemaš ti toliko novina u koje bi stalo sve što se može napisati o tim godinama.

BJ: Ali, one se nastavljaju i danas.

-Radit ću ovaj posao dokle god mogu hodati, i to zahvaljujući dobrim ljudima koji mi vjeruju kako će sve što daruju doći do onih kojima je to potrebno. Kucam na sva vrata bez bojazni da će me netko odbiti, a to znači da jedni drugima vjerujemo i kako onda mogu zaboraviti one koji mi pomažu. Tako je Udruga žena Katarina Zrinski s predsjednicom dr. Karmelom Caparin izgradila dvije, a u suradnji sa župnicima šest kuća, ponajviše obiteljima s više djece i samohranim majkama. I što ću ti još reći? Znaš da radim u Caritasu župe sv. Antuna Padovanskog, da sam 2011. dobila nagradu „Ponos Hrvatske“, imala za kumče 5-godišnju curicu Uwashemu Dalphine iz Ruande kojoj sam pomagala dnevno s jednom kunom za školovanje, a sada je već 18-godišnjakinja, dok jedna naša grupa žena pomaže obitelji iz zaseoka Đurići kraj Gunje. Jel’ gotovo? Ajde, moram dalje za poslom! (Čedo Rosić)