Piše: Stjepko Gambiroža
Završeno je 13. izdanje bjelovarskog festivala dokumentarnog filma DOKUart, a bjelovarsku publiku najviše je impresionirao film o slavnoj flamenco plesačici koja i dalje ne misli odustati od svojih snova
La Chana (2016, Španjolska)
Očigledno ima nešto u tim filmovima o plesu jer dvije godine nakon argentinskog dokumentarca “Naš posljednji tango”, filma o najpoznatijem paru u povijesti argentinskog tanga, na 13. izdanju bjelovarskog festivala dokumentarnog filma DOKUartu ponovno je trijumfirao jedan film o plesu. Ovaj puta nagradu publike odnio je dokumentarac “La Chana” s prosječnom ocjenom 4.85, koji je za nekoliko promila pobijedio njemački film “Preko svih granica” o mladoj ruskoj gimnastičarki, dok je treće mjesto publika dodijelila dokumentarcu iz Srbije “Kad dođu svinje”.
La Chana ili pravim imenom Antonia Santiago Amador jedna je od najpoznatijih flamenco plesačica svih vremena, a dokumentarni film mlade hrvatske filmašice Lucije Stojević koja trenutačno živi i stvara u Španjolskoj prati njezin pokušaj povratka na scenu u sedmom desetljeću života. Već kao djevojčica La Chana je shvatila da će ples biti njezin život i već tijekom 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća prometnula se u najveću zvijezdu flamenco scene u cijelom svijetu. Iako joj se potom nudila i hollywoodska karijera nakon što ju je zapazio slavni Peter Sellers (vjerojatno najpoznatiji po ulozi inspektora Clouseaua u serijalu “Pink Panther”) i dao joj ulogu u jednom svom filmu, La Chanini snovi nisu se ispunili zbog tužne obiteljske priče. Ipak, nije ona klonula duhom te je nakon desetak godina pauze ponovno sredinom 80-ih zagospodarila flamenco scenom, a u filmu koji je Stojević stvarala čak pet godina vidimo da žar ovog vatrenog plesa nikada i nije iščeznuo iz ove plesačice.
Nije ovo klasični biografski dokumentarac jer većina vremena ovog dokumentarca. koji je bio među pet kandidata za najbolji europski dokumentarni film 2016. godine, a dobio je i nagradu publike na vjerojatno najvećem festivalu dokumentarnog filma, amsterdamskoj IDFA-i te je prikazan na više od 50 festivala diljem svijeta, posvećena je sadašnjosti La Chane. Autorica tu trenutačnu situaciju fino na trenutke presjeca arhivskim snimkama koje nam služe za dodatno upoznavanje njenog lika i djela, no najviše kroz razgovore sa samom La Chanom saznajemo sve o njenom životu. Riječ je o jednoj od onih inspirativnih priča pošto prema svim pravilima logike nikada nije trebala postati ono što je postala. No, kako se to već patetično kaže (iako se u ovom filmu uspješno bježi od patetike), život piše najnevjerojatnije priče pa se tako i ova nepismena Ciganka iz okolice Barcelone sirovim talentom, ali i bezgraničnim trudom uspjela probiti na sam vrh.
Baš kao što je i ritam ove glazbe nevjerojatno brz i La Chanine noge udaraju po podu brže no što bas pedalu na bubnju mlati bilo koji heavy metal bubnjar, a unatoč tome što danas na tim nogama jedva stoji i što vjerojatno ne postoji bolest koja je nije pogodila, ona je i dalje ne samo potpuno bistra, duhovita i pronicljiva, već i dalje ima nevjerojatan osjećaj za ritam i pokret. Usprkos brojnim nesretnim trenucima koje je proživjela, La Chana je i dalje prepuna optimizma i energije i služi kao inspiracija za sve one koji se i danas bave flamencom. Kao i većina dokumentarnih filmova i “La Chana” je nastajala jako dugo te je od početne ideje i priprema za snimanje pa do premijere moralo proći više od pet godina, no strpljenje i upornost Stojević definitivno su se isplatili jer je snimila film koji spada u sam vrh europske dokumentaristike posljednjih godina.
