Zbog naputka Nacionalnog stožera civilne zaštite da boravimo što više u svojim domovima, mnogi se se okrenuli gledanju filmova. Evo što za čitatelje portala Bjelovarac.hr preporučuje Stjepko Gamibiroža, diplomirani novinar i veliki poznavatelj filmske umjetnosti.

-S obzirom na nastalu situaciju, mnogi hrvatski distributeri filmova odlučili su na svojim online platformama građanima ponuditi besplatno gledanje filmova iz njihove kolekcije. Prvo je to učinilo splitsko Kino Mediteran (www.kinomediteran.hr) koje je u ovim teškim danima ponudilo 22 filma iz njihove distribucije svima kako bi skratili vrijeme u samoizolaciji.

Jedan od tih naslova je i španjolski politički triler Vlast (El Reino, 2018.) koji je dobio nagradu Goya za najbolji španjolski film snimljen 2018. godine.

Za film se obično zna reći da je imitacija stvarnosti. Što bolje imitira stvarnost, film je i uspješniji, a bez obzira što smo ponekad svjesni da je riječ o potpuno fikcionalnim pričama, događajima i likovima, stvarnost je upravo ono što nas potpuno šokira i iznenadi. Često se zna dogoditi da fikcionalne priče djeluju uvjerljivije i stvarnije od onih filmova koji se reklamiraju da su snimljeni prema istinitim događajima, a jedan od takvih filmova je i ovaj politički triler.
Iako je radnja “Vlasti” fikcionalna i svi likovi su izmišljeni, priča je to koja je i više nego poznata, posebno za nas iz ovih krajeva pošto su politička korupcija, kleptomanija, bahatost, oholost i gramzivost vladajućih struktura nešto na što smo već potpuno oguglali. Radnju ovog filma španjolski je filmaš mlađe generacije Rodrigo Sorogoyen smjestio u 2007. godinu u španjolsku pokrajinu Andaluziju, koju će uskoro potresti prvoklasni političko – korupcijski skandal u kojem će zaglaviti iskusni političar Manuel Lopez Vidal.

Poznata situacija

Manuel je već godinama desna ruka predsjednika regionalne podružnice stranke koja je ujedno na vlasti i na državnoj razini, a već u samom uvodu vidimo kako ta politička žgadija živi potpuno odsječena od realnog svijeta. Goste se oni škampima i jastozima, vozikaju u jahtama, stanuju u dvorcima u predgrađima, kao da su nogometne ili rock’n’roll zvijezde, a ne političari. Najbahatiji i najoholiji od svih njih upravo je Manuel, pokvareni i korumpirani političar koji već godinama svoju političku moć i veze koristi kako bi skupa sa svojim ortacima iz svijeta politike i poduzetništva krao i gomilao bogatstvo. U privatne džepove trpaju se i novci iz europskih fondova predviđeni za poljoprivredu, kad neki investitor krene nešto graditi, novac mora “kapnuti” i u džep ovog političkog kartela, uglavnom situacija je i više nego poznata.

Sve metode i tehnike “mažnjavanja” novca nešto je u čemu su Manuel i njegov kružok doktorirali i traje to već godinama, no situacija se zakomplicira kad policija uhiti jednog od njegovih nižerangiranih suradnika zbog optužbi za prijevare i političku korupciju. Unatoč tome što Manuel sve svoje prijatelje i suradnike upozori da drže usta zatvorena, u istrazi koju vodi novi ministar pravosuđa (koji u uvodnoj sceni najavljuje žestoki obračun s korupcijom, a Manuel i njegovo društvo upravo se goste u skupom restoranu i zafrkavaju se na njegov račun), pojavi se i njegovo ime. I ne samo ime, već u vijestima izađe i snimka u kojoj upravo Manuel priča o inkriminirajućim slučajevima, nakon čega on postaje glavna meta istrage. Jasno, kako se istraga oko njega steže, svi oni koji su mu do jučer bili najbolji prijatelji i bliski suradnici počinju ga napuštati, a vodstvo stranke odluči da će on biti žrtveno janje, iako su svi umiješani u ovaj skandal. No, Manuel odlučuje da se neće predati samo tako i ako već on mora pasti, tada će sa sobom povući i kompletnu stranku.

Nedodirljivost elita

Posebno fascinira način na koji je u “Vlasti” prikazana bahatost, nedodirljivost političkih elita koje su potpuno bezbrižne te su im korupcija i krađa postale nešto sasvim normalno. Vidimo da je za ovo društvo predvođeno Manuelom posve normalno stanje stvari da se godinama mažnjava lova, živi na visokoj nozi i da toj bagri uopće ni na kraju pameti nije da je takvo ponašanje ne samo nemoralno, već i nezakonito. Kako i kaže sam Manuel u jednom trenutku, riječ je o mašineriji, odnosno mehanizmu koji je na snazi već godinama i kud su baš od svih političkih dužnosnika našli zafrkavati baš njega. Malo je reći da ovaj uzbudljivi, napeti, nevjerojatno uvjerljivi, fantastično napisani i režirani film s vrhunskom glumačkom postavom oduševljava i gledatelja doslovno od prve do zadnje minute prikuje za fotelju jer film je to koji ni sekunde ne gubi na tempu i žestini. Također, rijetko tko je političke elite uspio tako precizno i sveobuhvatno raskrinkati kao Sorogoyen i njegova scenaristička suradnica Isabel Pena u ovom filmu, čija je završnica toliko senzacionalna da bi je se gotovo moglo usporediti s kultnom “Mrežom” Sidneya Lumeta.