U devet godina, koliko sam na čelu županijske podružnice Hrvatske komore medicinskih sestara i tehničara, vi ste prvi koji ste pokazali zanimanje za naše aktualne probleme i uvjete pod kojima radimo – izjavio je Mario Gazić kada je s novinarkom Bjelovarca dogovarao razgovor na ovu temu. Percepcija našeg sugovornika, medicinskog tehničara s 15-godišnjim stažem na Internom odjelu bjelovarske Opće bolnice, uskoro i vlasnikom magistarske diplome, nije daleko od istine. Premda je, naime, riječ o najbrojnijoj skupini zdravstvenog osoblja u sustavu, o njihovim gorućim problemima obično se progovara prigodničarski, uz Dan medicinskih sestara i tehničara.
Bumerang štednji
Njihova bitka za dostojanstvo njihove struke ide u korak s vremenom početka drastičnih štednji u zdravstvu, što je rezultiralo bumerangom koji je, među ostalim, donio zabranu o novim zapošljavanjima, preopterećenost postojećeg kadra, neplaćene prekovremene sate, podcijenjenost njihova rada te, u konačnici, odlaske medicinskih sestara i tehničara u inozemstvo.
-U Hrvatskoj je na 100 tisuća stanovnika u prosjeku 900 medicinskih sestara, a primjerice, u Irskoj čak 2 tisuće. U bjelovarskoj bolnici ih je 340, što je svakako premalo, posebice ako se zna da na nekim odjelima jedna sestra brine i o 30 bolesnika. Sve je to rezultat primjene zastarjele sistematizacije promatrane kroz broj kreveta jer za novu, temeljenu na opterećenosti pojedinog radnog mjesta, u sustavu nema novca – kaže Gazić.
Napominje kako je u praksi na djelu posvemašnja neravnoteža jer raditi kao sestra u seoskoj ambulanti, ne može se mjeriti obimom posla na bolničkom odjelu, poput kirurgije, interne, ili intenzivne njege.
-Ako jedna sestra u smjeni skrbi o 20 bolesnika, odraditi sve poslove u okviru radnoga vremena doseže granice nemogućega, no mi to ipak uspijevamo, jer smo odgovorni i volimo svoj posao. U jutarnjoj smjeni, primjerice, sestra mora obaviti oko 20 vađenja krvi. Ako joj za svaki postupak treba desetak minuta, samo za ovaj posao treba joj preko tri sata. A gdje su još terapije, njega i pomoć bolesnicima, kao i prekomjerna administracija – pojašnjava Gazić.
Potplaćena odgovornost
Medicinske sestre se dodatno školuju, educiraju, odgovornost je sve veća, a plaće ostaju iste, ako ne i manje. Osnovna plaća s radnim stažem od 15 godina iznosi oko 5.600 kuna, a početnička za srednju stručnu spremu, oko 4.200 kuna.
– U sustavu je na djelu apsurdna situacija u kojoj napredovanje u medicini zahtijeva podizanje razine educiranosti medicinskog osoblja, dok se istodobno stručnost ne nagrađuje povećanjem koeficijenata za plaću. U našoj je županiji trenutačno zaposleno 986 medicinskih sestara i tehničara, od kojih je 15 s visokom te 183 s višom školskom spremom. Do svojih su diploma došli uz posao i ulaganjem vlastitoga novca, tisuću do dvije tisuće kuna po studijskoj godini. Sustav im sve to vraća, nepriznavanjem stručne spreme i jednakom plaćom kakvu su imale prije školovanju –kaže Gazić.
Egzodus u inozemstvo
Stoga je, kao i u liječničkoj branši, na pomolu egzodus u druge zemlje, u koje je već otišlo 518, a 495 ih je podnijelo zahtjeve za odlazak u inozemstvu. Mario Gazić kaže kako je iz bjelovarske bolnice u Irsku i Njemačku otišlo šest medicinskih sestara. Napominje kako ključne razloge ne treba tražiti isključivo u plaćama od dvije do tri tisuće eura, već u boljim uvjetima rada i visokoj razini poštovanja struke.
Isto to, napominje, od države očekuju i oni koji ovdje ostajemo. Svaka medicinska sestra i tehničar imaju svoju priču, ali svima im je, kažu, zajedničko da svoj posao žive 24 sata i rade s ljudima u najtežim periodima njihova života.
