BJELOVAR – Marija Novak, Ankica Filipan, Marijana Koščak, Kata Pašalić-Kety, Jasna Jaić i Zlata Maras šest je veličanstvenih dama koje su u protekih 40 godina sa tisućama žena koje su svoju djecu odlučile na svijet donijeti u bjelovarskom rodilištu dijelile i suze i smijeh u najtežim, ali i najljepšim trenucima života.

One su primalje s velikim P, dream team bjelovarske rađaone, koje su sada već davne 1980. godine maturirale u prvoj generaciji bjelovarske škole primalja. Generacija je to iz koje je čak 17 primalja, gotovo čitav razred, svoj radni vijek provelo na Odjelu za ginekologiju i opstetriciju bjelovarske Opće bolnice. Nažalost, dio njih više nije s nama, dio je u mirovini, a dio radi na drugim radilištima ovog odjela. Koliko je poroda iza njih, davno su prestale brojati, no jedno je sigurno, riječ je O tisućama, a kada udruže snage, možemo reći kako su u protekla četiri desetljeća na svijet donijele četvrtinu Bjelovara.

Dječji plač

-Kada smo birale, odabrale smo najljepši posao koji smo mogle odabrati. Danas, nakon četrdeset godina, ponovno bih birala isto. Ovo je zaista specifično zvanje koje jednostavno ne možete ne voljeti. Kada nakon poroda čujete dječji plač, srce vam je ispunjeno. Tako je bilo prvi put, pedeseti put, a tako je i danas kada su iza mene nebrojeni porodi. Svaki od njih je poseban, drugačiji, no sreća koja dolazi s njegovim završetkom, kada je sve u redu, je neopisiva – ističe primalja Marija Novak napominjući kako se tijekom vremena posao primalje puno promijenio i to ponajprije zbog napretka tehnologije, no kako unatoč tome primalje i dalje, bez obzira na sva tehnološka dostignuća, imaju izuzetno veliku odgovornost.

U svakom trenutku moraju biti spremne reagirati i donositi vrlo važne odluke o kojima ovise životi i djece i rodilja. Samo rečenice protkane ljubavlju kada govori o svom zvanju čut ćete i od primalje Ankice Filipan koja iskreno otkriva kako nije oduvijek znala da jednoga dana želi biti primalja.

-Kada sam kao mlada djevojka trebala odlučiti čime ću se baviti u životu, odlučila sam biti primalja jer sam znala da ću tako uvijek biti okružena mladim i zdravim ženama. Danas znam da sam donijela jako dobru odluku. Svaki naš radni dan vrlo je stresan i odgovoran, no godine donose svoje pa smo tako i mi stekle golemo iskustvo koje nam je najbolji prijatelj. I mogu reći da me ovaj poziv, nakon svih ovih godina, još više ispunjava. Nikada nismo imale isti dan, nikada ništa nismo odrađivale rutinski, nikada na početku smjene nismo mogle znati što možemo očekivati, no jedno je sigurno – u ovoj rađaoni sve smo mi doživjele puno prekrasnih trenutaka koje nosimo sa sobom kuda god da krenemo. Sada nas od mirovine dijele godina ili dvije, ovdje će ostati mlade kolegice, a mi ćemo uvijek znati da smo odabrale najljepše zvanje na svijetu – naglašava primalja Filipan s kojim se u potpunosti slaže i naša treća junakinja primalja Marijana Koščak.

Čudo života

-Mi živimo ovaj posao koji je za sve nas odavno prestao biti posao. Sve žene koje nam dođu u rađanu danas gledamo kao svoju djecu. Kako imamo neusporedivo manji broj poroda od velikih klinika, mi s njima zaista možemo provesti puno vremena, a one znaju da nas sve mogu pitati i tako se stvara jedan odnos povjerenja koji je vrlo važan. Upravo je zato ovdje prekrasno raditi. Svaki trenutak je poseban – od samog dolaska rodilje u rađaonu pa do trenutka kada ona odlazi s odjela zajedno sa svojom obitelji. Mi smo dio toga. Što bismo ljepše mogle poželjeti? Osim toga, većina primalja s odjela je dijelila i školske klupe. Nekada smo prorađale jedna drugu, danas jedna drugoj porađamo kćeri. To su osjećaji, to je ljubav – s puno ljubavi o svom pozivu govori primalja Koščak, a ništa drugačije nije ni kada razgovarate s primaljom Katom Pašalić koju će većina bjelovarskih rodilja prepoznati kao Kety.

-Moram priznati da mi nekada nije bilo u planu postati primalja, a tek sam nakon završene škole, kada sam došla u bolnicu, vidjela u što sam se upustila. Tek sam tada shvatila koliko je ovo lijepo, ali i odgovorno zvanje, a što duže radim, više uživam. Jednostavno imate sve više empatije. Svoj posao odrađujem najbolje što mogu i s profesionalne i s ljudske strane. Kažu da je porod najljepši događaj u životu, a čudo života koje donosi prenosi se i na sve nas u rađaoni. To je novi početak, novi život. Tu je osmijeh majke koji dolazi zajedno s rođenjem djeteta. Ma svaki put se i mi ispočetka smijemo zajedno s njima neovisno o tome koliko je poroda iza nas. Riječi ne mogu opisati tu ljepotu. Toliko toga smo lijepog doživjele u našoj rađaoni da ne možemo sve ni zapamtiti, no kada se okrenemo iza sebe, znamo da zaista imamo najljepši posao na svijetu iako na početku nismo mogle ni zamisliti što će nam sve život donijeti kroz ovaj posao – ističe primalja Pašalić koja se tijekom svoje karijere, osim s izazovima u rađaoni, odlučila uhvatiti u koštac i s izazovima studentskih klupa. Tako je prije desetak godina, zajedno s nekolicinom kolegica s odjela, odlučila upisati Višu primateljsku školu u Rijeci koju je, uz sve druge obaveze, vrlo brzo privela kraju i postala prvostupnica primaljstva.

No uz sve izazove koje su donijela protekla četiri desetljeća, nijedna od ovih primalja gotovo pa do jučer nije mogla ni zamisliti da će se jednoga dana susresti s pandemijom koronavirusa koja će se odraziti i na rad njihovog odjela. Tako danas nema posjeta, a očevi ne mogu prisustvovati porodima.

-Želim zahvaliti svim našim pacijenticama na strpljenju i razumijevanju u danima kada se borimo s COVID-om 19. Ovim putem ih molim za još malo strpljenja. Još uvijek na porodima ne možemo imati očeve, a još uvijek nema ni posjeta, no moramo imati na umu da je to za dobro naših rodilja i djece – kaže Zdenka Mužina, glavna primalja bjelovarskog Odjela za genikologiju i opstetriciju. (im)