Foto – Nasta Rojc

Nije nimalo lako staviti se u ulogu suca i iz pojedinih vremenskih razdoblja odabrati žene koje su na različitim poljima vlastita djelovanja postale poznate, ne samo u Bjelovaru, nego i drugim sredinama. Ipak, svjesni toga kako smo u ovom slučaju na „skliskom“ terenu gdje „vrebaju“ subjektivnost ili možda nedovoljno izoštrena mjerila vrednovanja njihova doprinosa, nakon razgovora s dobrim poznavateljima povijesti i nekih drugih područja, u prigodi nadolazećeg Dana žena, prisjećamo se onih koje su ostavile svoj pečat i za neka „stalna“ vremena.

Stoga polazimo od ishodišne točke našega grada, njegove osnivačice, kraljice Marije Terezije. Prema legendi, ova se vladarica 1756. vozila poprilično lošim putevima i za jednog od putovanja na kočiji se slomio kotač. Shvativši to znakom sudbine, naredila je da se upravo na tom mjestu gdje je doživjela nezgodu podigne grad Bjelovar, odnosno, kako je glasio prvotni naziv, Novi Varaždin. Povjesničari će njezino vladanje okarakterizirati slavnim državničkim umijećem jer se uvijek znala okružiti umješnim savjetnicima i u pravom trenutku poslušati njihova mišljenja. S druge pak strane, o njenom privatnom životu kolale su svakojake priče, ali ostaje činjenicom da je u braku s carem Franjom Stjepanom rodila petoricu sinova i 11 kćeri. Ali je zato dobrim dijelom pouzdan podatak prema kojemu su ovu ljubiteljicu umjetnosti za života oslovljavali caricom, premda nije imala tu titulu već je bila kraljica.

Nekonvencionalna Nasta Rojc

Nasta Rojc rođena je u Bjelovaru 1883., studij slikarstva započela kod Otona Ivekovića i nastavila u Beču gdje i završava studiranje. Od 1918. u njenu slikarstvu prevladavaju portreti, dok je do tada uglavnom slikala prirodu, a Isidor Kršnjavi smatrao ju je nepravedno zaboravljenom i 1911. za Galeriju Društva umjetnosti nabavio njenu sliku „Autoportret s puškom“. Zbog teške bolesti 1923. putuje u Englesku i Škotsku, odakle se nakon dvije godine vraća boljega zdravlja i s pregrštom slika engleskih krajolika. Bila je supruga slikara Branka Šenoe, sina književnika Augusta Šenoe, iako je veći dio života proživjela s gospođom A. M. Onslow.

-Nasta je bila plodonosna umjetnica čiji je rad publika cijenila. Je li joj podilazila? Jest, kao i svaki umjetnik koji želi biti svoj i zaslužiti kruh vlastitim rukama. Istodobno, ona se svojim prešućivanim, angažiranim, osviještenim stvaralaštvom neprestance borila za umjetničku slobodu, ne pristajući na malograđanštinu i licemjernu podjelu na „muško“ i „žensko“ slikarstvo. Jesmo li danas manje malograđani i licemjeri pa da joj samo zbog toga vraćamo popularnost? Ne bih rekao. Nasta je bila nekonformist, prezirala je konzervativizam i malograđanštinu i o tome je u svojim pismima iz Engleske i Škotske detaljno pisala – kazao je u intervjuu povodom retrospektivne izložbe Naste Rojc u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 2014. akademski slikar Dubravko Adamović.

Mučenica Bernardeta

Katolička redovnica, mučenica i blaženica, po nacionalnosti Mađarica, Marija Bernardeta Banja rođena je u Velikom Grđevcu 1912., u obitelji poznatoj po revnom kršćanskom životu. Redovničke zavjete položila je 1932. u družbi Kćeri Božje ljubavi te potom odlazi u samostan Marijin dom na Palama, gdje je bila kuharica za sve koji su dolazili na liječenje i odmor, a spremajući jelo redovito je pjevala, što je bila i njezina molitva. Kako navode povijesni izvori, 11. prosinca 1941. u samostan provaljuju četnici i odvode redovnice, od kojih su nakon dugog i iscrpljujućeg puta po snijegu njih četiri smještene na kat vojarnice u Goraždu. Jedne noći razulareni i pijani četnici navaljuju u njihove sobe, a kako bi izbjegle silovanje, skočile su kroz prozor, dok su kasnije njihova izmasakrirana tijela bačena u rijeku Drinu. Nazvane su Drinskim mučenicama i proglašene blaženima 24. rujna 2001. u Sarajevu.

I liječnike ubijaju

Dr. Emilija Holik se nakon diplome zaposlila u bjelovarskoj bolnici i tijekom rata pomagala partizanski pokret. Prvi puta je uhićena u studenom 1941. i odvezena u koncentracijski logor Danica nadomak Koprivnice, gdje je radila kao liječnik u ambulanti. Puštena je nakon intervencije njena oca i uglednih Bjelovarčana, da bi ponovo bila uhićena tijekom rujna 1942. i presudom tzv. Pokretnog prijekog suda osuđena na smrt. Zajedno sa skupinom drugih osuđenika strijeljana je na Vojnoviću 13. listopada 1942., navodi dr. Dubravko Habek u knjizi „Biografije bjelovarskih liječnika“.

Tradicijska kultura

Slijedi razdoblje uvjetno rečeno novog vremena u kojem nailazimo na još niz žena koje su odigrale važnu ulogu u bjelovarskom društvenom životu. Kada je riječ o njegovanju tradicije, tu svoje mjesto ima i Gordana Marta Matunci. Uz redovnu prosvjetnu djelatnost i obiteljske obveze, cijelog se svog radnog vijeka i tijekom mirovine zajedno sa suprugom Jurjem bavi sakupljanjem narodnoga blaga. Svojim radom pomagala je i brojnim kulturno-umjetničkim društvima, a zahvaljujući statusu ponajbolje živuće poznavateljice tradicijske kulture bilogorskog kraja, pripremila je i materijale za šest televizijskih emisija, stoji u dijelu predgovora knjige Romane Kovačić „Bilogorska čarolija“.

Knjiga i odgoj

Povijest bjelovarskog knjižničarstva nakon završetka Drugog svjetskog rata obilježile su dvije knjižničarke, Zlata Veček i Zlata Škrbina. Naime, knjižnica je poslije II. svjetskog rata uvodila nove odjele i službe u skladu s razvitkom javnog knjižničarstva u Hrvatskoj: Dječji odjel s igrotekom 1952.g., potom pokretnu igraonicu, Zbirku audiovizualnog materijala 1965.g., a početkom sedamdesetih i Bibliobusnu službu. Istodobno, baš 8.ožujka 1946. u Bjelovaru je otvoreno „dječje obdanište“ koje je bilo prva ustanova za djecu u tadašnjoj općini. Tu grupu sa sedmero mališana vodila je Dana Paripović, koja će zbog dugog i predanog rada s djecom, priskrbiti naziv „svevremenske bjelovarske tete“. Spominjemo i prof. Ivku Fabijanić, popularnu „Facu“, koja je do poznih godina predavala na bjelovarskoj Gimnaziji, i njene nešto mlađe kolegice Anicu Supančić i Božu Tvrtković te Radojku Abramović iz Ekonomske škole.

Poduzetne žene

Kako se u vrijeme bivše države nije poklanjalo previše pozornosti zastupljenosti žena na rukovodnim funkcijama, prisjećamo se Đurđe Smrček-Barjaktar, koja je 1982. godine postala zamjenicom generalnog direktora tvornice Tomo Vinković i bila uvjerljivo najviše rangirana poslovna žena na našem području i šire. Sjećajući se tih vremena, kazat će kako posao nije bio nimalo jednostavan te da je zbog energičnosti i odlučnosti ubrzo dobila nadimak „čelična lady“. No, jednom od najpoznatijih poduzetnica bila je cvjećarka Iza Jurković, koja je često iznenađivala mušterije bogatim izborom, a kada bi došlo njenih „pet minuta“, sjedala bi za volan automobila i vozila rally utrke.

Početkom devedesetih godina pak počinje mukotrpna i krvava bitka za osamostaljenje Hrvatske u čemu su značajnu ulogu odigrale i žene. Tko se ne sjeća pokreta majki za mir Bedem ljubavi koji je 1991. godine zdušno radio na povratku hrvatskih i drugih sinova iz okupatorske vojske. Među mnogima spominjemo Danicu Bilić koja je kasnijih godina nastavila s humanitarnim radom te postala jednom od najpoznatijih humanitarki, ali i Dijanu Bertić Frančić. S tek punih 15 godina obukla je vojničku odoru i krenula u Domovinski rat ravnopravno s ostalim braniteljima. Danas također pomaže radeći u Caritasu Župe sv. Antuna Padovanskog, a na rat ju podsjećaju brojna odlikovanja, među kojima je i ono bivšeg predsjednika Hrvatske Ive Josipovića, koji ju je odlikovao Redom Hrvatskog pletera za doprinos ugledu Hrvatske.

Politika, film, televizija i sport

Nakon prvih demokratskih izbora intenzivira se i politički život u kojemu se sve više pojavljuju žene. Jedna od njih je Đurđa Adlešič, bivša predsjednica HSLS-a, potpredsjednica Vlade i Sabora RH te bjelovarska gradonačelnica u dva mandata. Iako je iz „visoke“ politike otišla 2010., mnogi je i danas smatraju utjecajnom političkom veterankom. Kada je riječ o filmskoj umjetnosti, neizostavno spominjemo filmsku režiserku i scenaristicu Snježanu Tribuson, koja je hrvatskoj kinematografiji podarila niz zapaženih ostvarenja, kao i Radu Šešić, također režiserku, scenaristicu i filmsku kritičarku. Iako već duže vrijeme boravi u inozemstvu, prihvatila je ulogu selektorice bjelovarskog festivala dokumentarnog filma DOKUart. U novinarstvu pak najpoznatija Bjelovarčanka je Mirjana Hrga koja je dosadašnja mjesta televizijske novinarke poznatih kuća, zamijenila onim savjetnice predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Premda se na sportskom polju Bjelovar smatra „muškim“ gradom, tako bi vjerojatno i ostao da se nije pojavila najbolja hrvatska taekwondoašica Nataša Vezmar. Ta je djevojka od 1994. do 2004. nanizala pregršt uspjeha na europskim i svjetskim natjecanjima, a izborila je i sudjelovanje na dvjema Olimpijskim igrama.

Nema gotovo nikakve sumnje kako bi se na ovoj listi mogao naći još niz „bjelovarskih“ imena, ali ipak krećemo u „šetnju“ ostalim županijskim gradovima, a počinjemo od Daruvara. Značajno mjesto u povijesti pripada Ljudeviti de Motbel koja je bila supruga grofa Julija Jankovića, posljednjega iz grofovske obitelji utemeljitelja modernog Daruvara.

Plemenita grofica

-Ljubav grofice prema jahanju sjeverozapadnim dijelom Daruvara i selu koje je osnovao Julije kao poklon supruzi, donijela je ime Ljudevitinom selu (Lipovcu). Kasnije se grofica istaknula karitativnim radom pa je njezinom zaslugom podignut samostan Milosrdnih sestara 1866., a u toj zgradi su sestre milosrdnice otvorile pučku školu – navodi se, uz ostalo, u knjizi Zdravka Palavre „Jankovići daruvarski“. Možda pomalo i zaboravljeni podaci dovode nas i do slikarice Eve Fischer, rođene u Daruvaru 1920., koja zajedno s roditeljima 1943. seli u Italiju gdje mijenjaju prezime u Venturi. Među brojnim podacima pronalazimo i one da su njezina djela u Americi kupovali i skupljali glumci poput Humphreya Bogarta i Henrya Fonde, a 1992. slavni talijanski kompozitor Ennio Morricone skladao je glazbu za jednu od njenih izložbi.

Grubišnopoljske dobrotvorke

Grbišnopoljci pak pamte dvije istaknute žene. Prva je Marija Žuro koja je kao predsjednica „Hrvatske žene“, najbrojnije ženske hrvatske organizacije u Americi, pokretala mnoge humanitarne akcije i prema više izvora, 1938. za posjeta ovom gradu dala je potporu obnovi velikog raspela u središtu grada. Isto tako, mnogi pamte i Vlastu Chloupek koja je također živjela u Americi i donirala novac za izgradnju sportske dvorane uz osnovnu školu u rodnim Velikim Zdencima, gdje je i sahranjena 2011. Među poznatim Čazmankama spominjemo istaknutu grafičarku Zdenku Pozaić, a Garešničankama koje su dale svoj obol školstvu i društvenom životu nastavnice Jeronimu Bakarić i Maricu Balen, profesoricu Milku Prodanić te glazbenicu Romanu Fezi Martinić.


Najveseliji bili muškarci

Dan žena ili, kako se nekada nazivao „Osmi mart“, bio je jedan od značajnih praznika koji se obilježavao u svim „radnim“ organizacijama. Žene su uz čestitke dobivale cvijeće, da bi već u ranim prijepodnevnim satima počinjalo „zajedničko druženje“ koje je znalo potrajati, a već poprilično „veseli muškarci“ se vraćali kući kako bi i vlastitim ženama čestitali praznik. No, sve je imalo i onu službenu stranu u održavanju akademija na kojima se isticao značaj žena u stvaranju socijalističkog društva, što potvrđuje i fotografija s jedne od njih iz 1978. godine. (Čedomir Rosić)