Damir Horvat Zacskai mnogim je Daruvarčanima poznat kao čovjek kojeg svakodnevno susreću na glavnom gradskom trgu. On i njegove knjige postali su svojevrsno obilježje grada, a ovaj gradski boem nepresušno je vrelo znanja o hrvatskoj, ali i svjetskoj književnosti. Sa svoje 62 godine još je premlad za mirovinu, a sedam je punih godina bio u evidenciji Zavoda za zapošljavanje. Mnogi ga njegovi sugrađani pamte i kao čovjeka koji je vodio lokalni kafić u kojem je redovito ugošćavao pjesnike, slikare i glazbenike.
Neprepoznatljiva kultura
– Kada sam preuzeo lokal od pokojnog oca, tri sam ga puta obnavljao i u nekoliko navrata pokušao promijeniti profil gostiju. Priznajem, nije mi to uspjelo. No, bilo je uobičajeno da na kulturnim događanjima koje sam organizirao 70 ili 80-ih godina uvijek budu dva policajaca. Pozorno su oni pratili govori li se nešto protiv vlasti te tko je sve došao na događaj. Jednom sam tako i osobno bio pozvan na razgovor kod komandira ondašnje policijske zajednice, a bilo je tu i sličnih obavijesnih razgovora – prepričava događanja iz kulturnog života Daruvara od prije nekoliko desetljeća, Damir Horvat Zacskai. Dodaje kako ne vidi napredak u gradskom kulturnom životu Daruvara, već bi ga, na njemu svojstven način, opisao kao ustajalu žabokrečinu. Kaže kako je njegovo osobno mišljenje da je daruvarska kultura neprepoznatljiva te da već nekoliko desetljeća vegetira. Ne čudi ga to jer smatra da živimo u vremenu u kojem se sve godinama vrti oko istih stvari. Primjerice, oko boli za Titom i Jugoslavijom.
Rad s mladima
– Mi smo takav narod, narod koji se naučio zaglupljivati i nikako da se iz toga izvučemo. Čitaju se ljubići i krimići, a u nekoliko navrata, kao sam bio malo nemaran, ovdje u centru Daruvara ukradene su mi lijepe, debele, skupocjene kuharice, Biblija i nekoliko knjiga povezanih s dječjom književnošću – priča Zacskai koji u svoj osobnoj kućnoj biblioteci broji oko 1500 knjiga. S obzirom da je knjige i posuđivao, bez nekih je i ostao, a ne može prežaliti knjigu Dominika Mandića: Hrvati i Srbi – dva stara različita naroda, koju više nema u svom posjedu. Ne veseli ga ni činjenica što je knjiga u današnje vrijeme suvišan predmet i što posjedovanje knjige više nije dio osobnosti čovjeka kao što je to bilo prije nekoliko desetljeća. Ipak, da ima nade i da se nekolicina ljudi ipak trudi knjigu vratiti u ruke mladima, Zacskai svjedoči činjenicom da su mu Romana Žukina i Romana Herout iz daruvarske Gimnazije pomogle u organiziranju čitanja poezije i da izvrsno rade s mladima.
