BJELOVAR – Od prošlog se tjedna na Youtubeu može pogledati kratki film koji su snimili sudionici radionice Malog DOKUarta još tijekom listopada za trajanja 14. DOKUart festivala dokumentarnog filma. Učenici bjelovarskih osnovnih škola, ali i učenici iz filmskih družina i kino klubova iz drugih krajeva Hrvatske, sedam dana su snimali film, koji je premijeru imao u kino dvorani Kulturnog i multimedijskog centra Bjelovar, a sada kratki dokumentarac “Daj još!” mogu pogledati svi.

Bio je ovo već 12. po redu Mali DOKUart, festival namijenjen dječjem dokumentarnom stvaralaštvu, koji je započeo kao smotra dječjeg filma, no vrlo brzo nadograđen je i radionicom za učenike. Od samih početaka uz DOKUart, a posebno uz Mali DOKUart su Boris Poljak i Damir Čučić, kroz čije su ruke preko radionica u Bjelovaru do sada prošli deseci učenika, a mnogima od njih upravo je ova radionica bila prvi doticaj s filmskim stvaralaštvom.

Kliknuli na početku

Zagrepčanin Čučić je poznati hrvatski režiser, montažer, scenarist i producent koji je snimio više od 20 dokumentarnih, eksperimentalnih, ali i igranih filmova te je njegov film “Pisma ćaći” 2012. dobio nagradu za najbolji hrvatski film. Splićanin Poljak je pak jedan od najpoznatijih hrvatskih snimatelja, ali je i režiser dokumentarnih i eksperimentalnih filmova te također dobitnik brojnih nagrada za svoj rad u Hrvatskoj i inozemstvu. Zajedno rade već 21 godinu te Čučić kroz šalu ističe da je njihova profesionalna veza već i po američkim standardima punoljetna, a upoznali su se zapravo sasvim slučajno. Čučić je u Splitu snimao televizijski film i bio je nezadovoljan produkcijskim uvjetima te je preko kanala Hrvatskog filmskog saveza pokušao pronaći snimatelja koji bi mu odgovarao i netko mu je preporučio Poljaka. Odmah su “kliknuli” i ta se suradnja nastavila do danas, kada je ovaj dvojac i sastavni dio bjelovarskog festivala dokumentarnog filma.

Filmska edukacija

-Koliko se sjećam, kad si stigao u Split, ja sam već nešto snimao, no svejedno smo brzo uspostavili suradnju – prisjetio se Poljak, koji se nije uspio sjetiti na koliko su filmova zajedno radili, no spremno je uskočio Čučić.

-Nedavno sam “čistio” filmografiju i mirne duše sam se odrekao dvadesetak filmova koje sam snimio za televiziju ili u kino klubu i ostalo mi je 23 filma. Prvi od njih je upravo onaj koji sam snimao s Poljakom 1998. godine, a možda u tek tri filma nismo radili skupa – kazao je Čučić, koji je filmove počeo snimati u kino klubu još kao tinejdžer krajem osamdesetih, a upravo su kino klubovi ono što između ostalog povezuje ovaj dvojac. Iako je i Poljak još od rane mladosti bio uvjeren da je film njegov životni poziv, ipak je odlučio studirati nešto potpuno drukčije.

Damir Čučić dobitnik je Zlatne arene za najbolji hrvatski film 2012. godine

-Nisam želio ići na filmsku akademiju i studirati film jer nisam želio pratiti sudbine ljudi koji stignu na akademiju kao pametnjakovići koji već nešto kao znaju, a kasnije se pokužu netalentiranima i ne naprave ništa. Zato sam upisao pravo jer sam si htio dokazati da to mogu, a studij sam skoro uspio i dotjerati do kraja pošto su mi ostala tek dva ispita. No, kako sam već tada puno radio na filmovima i stvarno puno snimao, nikada nisam završio studij prava, koji sam između ostalog upisao i iz razloga da odgodim odlazak u JNA – otkrio je Poljak.

Obojica se jako dobro sjećaju početaka festivala dokumentarnog filma u Bjelovaru, a posebno Malog DOKUarta, koji je u listopadu održan već 12. put.

-Prve tri godine bio je to samo festival dječjih dokumentarnih filmova, gdje smo nas dva i Dražen Kranjec bili u žiriju i od prijavljenih birali filmove koji će biti nagrađeni. Ideja je tada bila imati festival na kojem će se kroz nagrade koje su tada bile u opremi pomoći kino klubove i filmske družine, odnosno da Mali DOKUart bude svojevrsna nadogradnja filmske edukacije u školama. Zanimljivo je kako postoje još mnoge školske filmske družine koje i dalje koriste kamere koje su dobili za nagradu na nekom od festivala – prisjetio se Čučić, dok je Poljak dodao da se poslije tri godine pojavila ideja da se uz Mali DOKUart pokrene i filmska radionica za učenike osnovnih škola.

Mreža kino klubova

Posljednjih desetak godina Mali DOKUart funkcionira na način da se raspiše natječaj, dječji filmovi stignu, a žiri procijeni koji su najbolji i koji zaslužuju nagrade. Te su nagrade danas novčane za najbolje filmove, a drugi oblik nagrade za članove školskih filmskih družina iz Hrvatske je sudjelovanje u radionici snimanja dokumentarnog filma. Uz djecu izvan Bjelovara koja svih ovih godina sudjeluju na radionici, tu su uvijek i po dva učenika iz svake bjelovarske osnovne škole – kazao je Poljak, a Čučić je dodao da u Hrvatskoj i dalje postoji dobro razvijena mreža kino klubova i školskih filmskih družina, no uglavnom sve to počiva na entuzijazmu i trudu nastavnika koji se time bave.

Kino klubovima se pomaže sustavnom i organiziranom edukacijom učitelja odnosno mentora, a nitko od tih nastavnika koji radi s djecom nije ni na kakav način stimuliran i to je njihov čisti entuzijazam. Mali DOKUart zapravo je koncipiran na način da je djeci dolazak na radionicu nagrada za njihov trud i rad, dok drugu polovicu sudionika radionice čine bjelovarski osnovnoškolci. Znači u ovih 12 godina kroz našu radionicu prošlo je više od 70 bjelovarske djece, no problem je što u tom razdoblju u Bjelovaru nije uspio zaživjeti niti jedan kino klub ili školska filmska družina i to je najveća šteta. Možemo mi bjelovarske đake kroz jednotjednu radionicu učiti i instruirati ih, no na kraju lokalna sredina od toga ima jako malo koristi jer kad radionica završi, oni se više nemaju gdje baviti filmom – istaknuo je Čučić, dok je i Poljak svjestan kako su djeca danas doslovno zatrpana obvezama i izvanškolskim aktivnostima.

Mentori su ključ

Bjelovarska djeca koja obično dolaze na radionice su iznimno inteligentna, sposobna i svi oni u pravilu ionako imaju brojne izvanškolske aktivnosti, no po pitanju filma očito je kako su u zaostatku za djecom koja dolaze iz sredina u kojima postoje kino klubovi. Mnogima od njih radionica Malog DOKUarta zapravo je prvi doticaj s filmom i teško je za očekivati da će se u tjedan dana napraviti neko čudo. Problem je što s djecom koju zanima film u Bjelovaru danas nema tko raditi i ključno je imati mentore koji će nešto pokrenuti. Neko vrijeme postojao je kino klub u II OŠ Bjelovar, no sada više nema niti jedne. Naša radionica zapravo bi trebala biti nadogradnja za članove kino klubova koji već imaju neke osnove i velika je šteta jer Bjelovar je zapravo jedini grad u Hrvatskoj koji ima ovakav festival namijenjen isključivo za djecu – zaključio je Poljak.


Bjelovar uz DOKUart dobiva educiranu publiku

I Čučić i Poljak uz DOKUart su praktički od samih početaka i ističu da je za svaki festival prvenstveno najvažnije da ima svoju publiku, a Bjelovar s tim nema problema.

-Festival ovakvog tipa u sredini poput Bjelovara možda i nema neki veliki prostor za napredak, a jedno od područja na kojem se najviše može raditi su upravo radionica i edukacija djece. Ljudi dolaze i gledaju filmove na festivalu, a ako je publika zadovoljna izborom programa i kino dvorana je popunjena, onda je to to. Tu su i autori filmova koji redovito dolaze te je i to jako važno za manju sredinu jer treba znati da je danas jako teško dobiti autora, pogotovo u manjoj sredini. Program festivala možda nije rastao po broju filmova koji se prikazuju i po trajanju, no mislim da to i nije nužno, već je ovako kako treba – kazao je Čučić, dok Poljak naglašava da je za Bjelovar najvažnije što je s festivalom dokumentarnog filma dobio educiranu publiku.

-Krucijalno za Bjelovar je što uz DOKUart dobiva edukaciju gledatelja i da festival ima publiku koja razumije smisao svega. Bio sam u sličnim provincijskim mjestima i posve je očigledno kako u Bjelovaru publika zna prepoznati važnost nekog filma. Gledatelji znaju postaviti prava pitanja autoru nakon projekcije, učavaju neke situacije i stvari i mislim da je to jako važno. Publika se educira kroz gledanje ovakvih dokumentarnih filmova i razgovore jer to je posebno iskustvo koje se ne može dobiti na internetu i televiziji. Ipak je drugi doživljaj ići u kino, pričati o filmovima i slušati razgovore o filmu – zaključio je Poljak. (sg)