Njima ne trebaju niti Bandićevi poticaji niti Plenkovićeva populacijska politika, oni znaju što znači novi život. Na Turskom brijegu, zaseoku u sklopu Zrinskog Topolovca, djece je kao u priči. Nismo mislili ni da ih je približno toliko kada nam je Mirjana Živko predložila da ih obiđemo i uvjerimo se na svoje oči. U svega petstotinjak metara ulice ovoga trena ih ima 35, i to samo do 11 godina starosti. Najstarije ide u peti razred osnovne škole, a tek rođenoj Klari su dva mjeseca. Pravi melem za uši je dječja graja koja odjekuje brijegom tijekom cijelog dana.

Kada sunce prži, obližnji orah i njegova hladovina središnje su mjesto okupljanja, a u predvečerje na red dolaze malo razigranije aktivnosti. Nerijetko se okupe i roditelji, bake i djedovi pa se “ljuduje” do duboko u noć. I nema veze što se ustaje i kreće u njive i prije nego što sunce izađe, čovjek za čovjeka ovdje uvijek ima vremena, a mi smo se uvjerili da im je i organizacija na razini. Kada smo im javili u goste stiže naša ekipa, trebalo im je manje od pola sata da dođu na dogovoreno mjesto, svi odreda čisti i ušminkani. Samo su pristizali sa svih strana. Gotovo da nema kuće u kojoj je ukućana manje od petero. Kod Katice Šostaric ih je 13. Ta 61-godišnja Topolovčanka ima već 15 unučadi, a jednog još sina tek treba oženiti.

– Tako vam je kod nas uvijek bilo. Skoro smo svi ovdje starosjedioci, a oni koji dođu kao snahe ili zetovi odlično se uklope u našu dječju tradiciju. Samo da nam vrate autobus koji je ovdje s našeg brijega kupio djecu u školu. Kada uđu u podnožju naselja, skoro napune autobus, ali po njih ovamo gore više ne ide. Složili smo se i prikupili novac da nam se uredi jedan prečac, ali ga treba asfaltirati da djeca ne idu prašnjava i blatna – doznajemo od Katice. S osmijehom na licu dočekala nas je i Martina Škrobot.

-Mi imamo šestero djece, najmlađem su dvije godine, a najstarije dijete ima 12. Kod nas vam se ispod troje ne računa – šali se Martina. Sve to iz prikrajka promatra Damir Sudaš, jedini muški koji se ondje zatekao u tom trenu. Rođeni Topolovčanin otkriva kako je on ponosni otac, ali za sada samo jednog djeteta. I tako, kada smo ih sve jedva “popisali”, puni dojmova vratili smo se u Bjelovar i ostatak hrvatske stvarnosti u kojoj djece nikada nije bilo manje.