Dok će se mnogobrojne obitelji danas ujutro nakon odlaska u crkvu okupljati za blagdanskom doručkom s posvećenim jelom kako bi proslavili najveći katolički blagdan Uskrs, za svečano urešenim stolom neće sjediti Željko Jelić Balta, koji je upravo danas u osam sati ujutro preuzeo smjenu u Operativno komunikacijskom centru PU Bjelovarsko-bilogorske. Gotovo desetgodišnji staž na ovome poslu u njega je već poprilično očvrsnuo „običan“ stav prema blagdanima kao danima za kojih nitko ne razmišlja o poslu.

-Na sam Uskrs sam došao u jutarnju smjenu tako da će moja mnogobrojna obitelj među kojima je četvero djece ovaj blagdan provesti dobrim dijelom bez mene. Ali, zato ćemo se svi okupiti na Uskrsni ponedjeljak i barem na taj dan obiteljskom prisnošću obilježiti blagdan. Kao i moji kolege, činjenicu da zbog posla kojeg obavljamo ne možemo odlučivati o tome kada ćemo raditi, što nam je vremenom „ušlo pod kožu“ i za razliku od nekih drugih, dežurstva na blagdan držim tek dijelom uvjetovanosti kojeg donosi naša profesija, kaže Željko.

Kada danas u 20 sati Željko, koji je ujedno i voditelj smjene, ustane od radnog stola, njegovo mjesto će zauzeti Goran Cepanec kako bi zajedno s ostalim kolegama ostao uz telefone i ekrane cijelu noć. Taj iskusni policijski djelatnik koji je na ovom radnom mjestu proveo punih 20 godina, neće prvi puta izostati s nekog od obiteljskih okupljanja zbog, kako se to njihovim žargonom obično kaže „potreba službe“.

S vremenom jednostavno prihvaćamo činjenicu kako se zbog posla kojeg radimo ipak ponešto razlikujemo od drugih, ali i taj „teret“ nosimo poput mnogih u sličnim zanimanjima, kaže Goran.

Željku Jeliću Balti ovo nije prvi blagdan koji neće provesti s obitelji

Ako to može zvučati suviše službeno, postoji i još „nešto“. Jer za rad u Operativnom centru valja se oboružati ne samo strpljenjem, već i znanjem iz niza drugih profesija u rasponu od liječnika do psihoterapeuta i pravnika.
“Vrući telefoni”

Za „mirnog“ dana u smjeni primamo oko 40 poziva, premda ova brojka doseže u nekim razdobljima do 60, i u tom rasponu je teško govoriti o sustavnosti. Javljaju se ljudi kojima je stvarno potrebna pomoć ili poneki savjet, do psihički labilnih osobe koje od nas traže intervenciju, pri čemu će jedan poziv vjerojatno ostati unikatom u našoj praksi, priča Goran.

„Molim vas, iz paromlina izlaze ultraljubičaste zrake koje idu na moju televizijsku antenu i iz „štekera“ na moje lijevo uho od čega me boli glava“, jedan je od poziva na koje treba reagirati i u kratkom vremenu pronaći uvjerljiv odgovor.
Ali, među mnoštvom ima i onih za koje će Goran i Željko kazati kako ih najradije nikada ne bi ni čuli.


Bez obzira o kome se radilo, teško je čuti vijest o nečijoj pogibiji ili smrti, ali i s tom činjenicom, bez obzira poznavali te ljude ili ne, moramo se suočiti. Nije lako primati vijesti poput one o prometnoj nesreći na sjevernoj zaobilaznici kada su stizale informacije o jednoj žrtvi, da bi se taj broj na kraju popeo na petero poginulih. U prvi mah je teško, ali opet smo svjesni kako radimo na mjestu gdje svaki događaj stiže munjevitom brzinom, i malo je vremena za emocije, već samo razmišljamo o tome kako ćemo što brže ono što doznamo proslijediti ostalim mjerodavnim službama -kažu Goran i Ivica koji obavljaju posao pritvorskog nadzornika.