Generacije Bjelovarčana koje su odrastale, ulazile u doba mladenaštva, ili pak bili „zreli“ ljudi s kraja 50-ih pa do sredine 70-ih godina prošlog stoljeća, i danas će naizust nabrojati važnija središta kako se to nekada zvalo, društveno zabavnog života grada. Međutim, samo će se poneki prisjetiti bašte nekadašnjeg Doma armije. Za očekivati je da će kod dijela čitatelja samo spominjanje ovoga mjesta izazvati negativne konotacije zbog svih događaja iz bliske povijesti vezanih uz bivšu JNA, ali ovo nekada popularno okupljalište spominjemo tek kao „nadogradnju“ onoga što se dogodilo početkom 80-ih godina.

Upravo uz tu zgradu i njenu „okućnicu“ veže se dio bjelovarskog „odrastanja“ kada su mladi dobili pravo izbora, odlučivanja, i na kraju vlastitog utjecaja na ono što zvalo slobodno vrijeme. A o tome kako ga koristiti ponajprije su razmišljali drugi, a ne oni koji su u tom dijelu imali „prekobrojne sate“.

Rutinska najava

Zato je obrazac „odnosa prema mladima“ u to vijeme bio isti, malo šaha i ostalih „društvenih igara“, a kome se ne sviđa, taj ionako nije „za nas“. Gotovo krojačka šablona takvog sustava morala je kad-tad popustiti „na šavovima“, a to se u Bjelovaru dogodilo 1981. godine kada je nekadašnji vojnički, pretvoren u Omladinski dom „Sedam sekretara SKOJ-a“. O novom objektu izvjestio je tadašnji Bjelovarski list u kojem se uz ostalo navodi da je „u domu namijenjenom mladima naše komune smješten disko-klub, restoran, snack-bar, društvene prostorije za šah, čitaonica i biblioteka, prostorije foto-kluba i likovne kolonije, te šesterostazna automatska kuglana“.

Dom je širom otvorio vrata svima koji su u nizu različitih interesa, počesto i onih tada marginaliziranih, željeli izraziti svoju nadarenost, i vremenom postao gotovo ekskluzivnim okupljalištem bjelovarske mladosti koja naginje osobnosti u kulturi, umjetnosti, glazbi, ili pak nekim drugim načinima iskazivanja vlastitog promišljanja tadašnjeg vremena.

Novo doba

Premda je samo ime doma sugeriralo kako će ovaj prostor ostati „rezerviran“ tek za „dobre“ omladince s već utabanim stazama koje su se granale od različitih forumskih i drugih „aktivnosti“, dogodilo se, sociološko i kulturološko čudo, ponajprije stoga što je ta zgrada „preko noći“ prestala postojati u svom izvornom imenu, već jednostavno postala „omladinac“. A zašto je tome bilo tako, s višegodišnjim odmakom komentira prvi direktor doma Tomislav Bublić.

Kako je „politika“, posebice tih 80-ih godina počela razmišljati o mladima kojima je svakodnevica bila svedena na neka poznata gradska birtaška okupljališta, „rodila“ se ideja o osnivanju Omladinskog doma s nakanom da bi se svi okupili „na jednom mjestu“. Nitko nije računao na to da su upravo ta gradska neformalna okupljališta bila ishodištem onoga što će se tek kasnije pojaviti kao dio kulture mladih. I kada je Dom otvorio vrata, vidjeli smo da upravo tadašnji klinci nisu samo neki objesni nezadovoljnici, kako se to površno zaključivalo, već pripadnici nove generacije koja želi pokazati sve svoje talente.

Promicanju djela kazališne umjetnosti u Omladinskom domu priključio se i Bogdan Diklić

Tako se „omladinac“ ubrzo pretvorio u „mravinjak“ različitih ideja i sklonosti koje su sezale od bavljenja fotografijom, utemeljenja likovne kolonije do mladih medicinara, stoga sam zajedno s animatorom kulture, akademskim slikarom Dubravkom Adamovićem uvidio da smo otvorili prostor za kreativnost mladih ljudi i privukli tadašnje klince pod naš krov, kaže Bublić, dodajući da tom konceptu nije manjkala politička podrška.
Platno, boje i glazba

Posvemašnja otvorenost mladenačkoj znatiželji rezultirala je time da je unutar „omladinca“ radilo pregršt različito profiliranih sekcija. Kako god to izgledalo na prvi pogled zadovoljavanjem kvantiteta, njih su praktički oformili tadašnji klinci, željni novih znanja, uz pomoć eminentnih stručnjaka kojih nije manjkalo. Bila je to istodobno poruka da na jednom mjestu pokažu što mogu ili žele, i kako dotadašnji mali kućni ekran različitih sklonosti proširiti i na „vrliko platno“.

U Domu je u to vrijeme radilo 17 sekcija koje su imale stručne voditelje, sve je vrvjelo od novih ideja, i gledajući iz današnje perspektive, upravo je osmišljena politika provođenja slobodnog vremena animirala dobar dio tadašnje „novovalne“, ali i starije generacije za uključivanjem u sadržajnu raznovrsnost koja im je bila nadohvat ruke. Uz to, Dom postaje ne samo glazbenom jezgrom grada koja potiče pojavu novih bendova, redovito organizira slušaonice i koncerte, već kulturnom institucijom u kojoj se primjerice, prikazuju filmovi iz Kinoteke, ugošćuje Zagrebački plesni ansambl i održavaju kazališne predstave. Sve su to bili posjećeni programi iz čega valja iščitati činjenicu kako su tadašnje mlade generacije naprosto bile „gladne“ ovakvih sadržaja, i ne vjerujem da se danas može ponoviti nešto slično, kaže Adamović.

Ostavimo li dio „omladinca“ koji je funkcionirao na katu i potkrovlju gdje je bila stacionirana većina sekcija, njegov najzanimljiviji prostor mnogima je bilo atomsko sklonište u kojem je radio disco.klub H8. Tko je tada mogao pretpostaviti da će desetak godina kasnije na tom istom prostoru mnogi tijekom borbi za oslobođenje Bjelovara 29. rujna 1991. umjesto „vrućih“ ritmova i rasplesanosti, vidjeti neke sasvim drugačije scene. Od zarobljenih vojnika bivše vojske, do prestrašene majke koja se u posljednji trenutak s bebom u kolicima sklonila u disco i slušala potmuli zvuk granata koje su padale u blizini zgrade. Čudno ime Premda je malo onih koji će potvrditi istinitost, taj disco je dobio ime slučajno, i to prema istoimenom hrvatskom filmu, ali je uz glazbu dobrim dijelom postao i drugim „ogledalom“.

Naime, u jednoj od sekcija doma učio se i ples, gdje je prve korake prošlo 250 omladinaca, a od polaznika je formirana i plesna grupa koja je koreografijom priskrbila nastupe i na daleko blještavijim pozornicama od one u Bjelovaru. Kao već nešto stariji sudionik novih gradskih zbivanja, koji je nekoliko desetljeća ranije u kratkim hlačama provirivao u disco Petar Pan, potom plesao u „5. maju“ i kasnijim „plesnjacima“, mogu samo potvrditi da sam promatrajući tadašnju uskiptjelu plesnu atmosferu želio postati njenim dijelom, ali, za mene i moju generaciju iz sredine 50-ih, „omladinac“ je ipak došao prekasno. Ili dovoljno rano da bi se, ne poznajući neke nove ritmove, ili plesne figure, upravo tamo „duboko zasjeli“ u stolicu prohujale mladosti.(čr)

Dom u brojkama

1981.godina je njegova otvaranja
2000 – toliko je „kvadrata“ obuhvaćao novi prostor
17 -broj je domskih sekcija
250-broj je mladih koji su u domu savladali prve plesne korake
1990.-godina je postupnog prestanka rada