Piše: Vedran Cindrić

Za Osijek se ponekad u neslanoj šali kaže da je glavni grad Irske. Razlog je, naravno, iznimno veliki odljev Osječana i Slavonaca u Irsku zbog nestašice poslova i perspektive za mlade, dok je s druge strane ta zemlja na Britanskom otoku u ekonomskom procvatu.

No, i mnogi Bjelovarčani su se zbog, kako kažu, slabe perspektive u našem gradu odlučili na neizvjestan, ali hrabar iskorak te se uputili na Zeleni otok u nadi za bolje sutra. Jedan od njih je i Bjelovarčanin Marin Prstec (35) koji je početkom prošle godine otišao potražiti posao upravo u Republiku Irsku.

-Radio sam razne poslove u Bjelovaru, i to najviše na području sporta jer sam studirao na Kineziološkom fakultetu. No, svi ti poslovi su bili na određeno vrijeme i nije bilo ničega na što se možeš za stalno osloniti. Nakon dugo vremena i razmišljanja, prelomio sam i odlučio otići iz Bjelovara u Irsku. Sigurno da mi je u toj odluci pomogla i činjenica što mi je djevojka, također Bjelovarčanka, otišla tamo još prije mene – kaže nam Prstec. Dodaje da je prije samog odlaska prodao svoj automobili, što mu je osiguralo mirniji start u Irskoj.

Kašnjenje plaća ne postoji

-Otišao sam u grad Galway koji se nalazi na obali Atlantskog oceana i recimo da je veličinom poput Zadra. Početak nije bio lagan, ali pomoglo mi je to što mi je tu i djevojka Maja koja radi u jednoj medicinskoj firmi. Od prvog dana sam intenzivno tražio posao, posebno u struci, i nakon određenog vremena su mi se vrata otvorila – priča nam Prstec i nastavlja.

-Sada radim kao trener plivanja i kao spasilac na bazenu. Za 40 minuta treniranja plivanja mi je plaćeno 12,5 eura, dok za puni sat kao spasilac dobijem 10 eura. S obzirom da sam na Kineziološkom fakultetu položio plivanje i vaterpolo, nisam morao na njihove dodatne tečajeve. No, za spasioca sam morao, i to sam položio u “Kingfisher Renmoru” gdje su me zapazili njihovi menadžeri i ponudili mi posao. Planiram još položiti i par tečajeva za pilates i rad u teretani, tako da si obujam posla mogu još više povećati – zadovoljno nam priča Prstec. Kaže da je u Galwayu minimalac 10 eura i da su ljudi na poslu mnogo opušteniji nego u Hrvatskoj, ali da se na svakom mjestu odgovorno radi.

Marin Prstec i Maja Legin odlično su se snašli u Irskoj i ne razmišljaju o skorom povratku u Bjelovar


-Plaća se ovdje tjedno isplaćuje i zaista nikada ne kasni. Zapravo, pojam kašnjenja plaće ovdje ne postoji. Djevojka Maja je također iznimno zadovoljna na svome poslu i svojim radom je već u nekoliko navrata zaradila povišicu. Inače, ovdje je normalno da svoje šefove zatražiš povišicu jer na taj način pokazuješ da se boriš za sebe i to oni cijene. Ne moraš se, kao u Hrvatskoj, bojati da ćeš dobiti otkaz ako smatraš da za svoj trud zaslužuješ veću plaću – naglašava nam Prstec. Dodaje da je najam stanova u Galwayu poprilično skup, ali da hrana u trgovačkim centrima nije ništa skuplja od one u Hrvatskoj. Planiraju, kaže, ostati u Irskoj pet ili čak deset godina, tako da mogu steći pravo na irsku mirovinu.

-Jedini problem je što mi nedostaju prijatelji i obitelj, ali sa svima sam stalno u kontaktu. No, grad je zaista divan. Ima iznimno mnogo pubova, restorana, hotela, uličnih svirača i zabavljača. Također, ima i mnogo turista koji daju posebnu živost gradu tako da, kada se sve zbroji, Maja i ja smo donijeli ispravnu odluku što smo Bjelovar zamijenili Irskom – zaključio je Prstec.

No, javio nam se još jedan Bjelovarčanin koji je svoj rodni grad zamijenio Irskom. Dario Počuča od svibnja prošle godine stanovnik je Dublina.

Skup smještaj

-Odlučio sam otići iz Bjelovara i svoje kvalitete pokazati na nepoznatom terenu. Prodao sam svoju staru Škodu, kupio kartu i sjeo u avion. Mogu reći da su u Dublinu ljudi sretni i zadovoljni. Zaista lako nađeš posao, čak bih rekao da ga možeš svaki dan mijenjati ako ti je to baš neka fora – otvoreno nam priča Počuča i nastavlja.

-Ovdje će te svi poslodavci cijeniti, to garantiram. No, naravno, moraš biti radnik, a ne glumiti da radiš. Atmosfera je radna, ali i opuštena. Nema onog našeg poznatog i nepotrebnog presinga. Poslije posla svi obavezno idu na cugu i mislim da su ugostitelji najbogatiji ljudi u Irskoj. Radim kod jednog od najvećih poslodavaca u Irskoj i zadovoljan sam, a posebno mi je drago i što sam u zemlji koja je u svakom pogledu sređena – pojašnjava Počuča. Ističe da postoje i neki problemi, poput smještaja koji nije lako naći i koji nije ni malo jeftin.

-U Dublinu ima iznimno mnogo posla, svatko će si ga naći, ali smještaj je stravično skup. Živjeti sam u stanu ovdje je gotovo nemoguće pa čak i za one koji imaju vrhunske poslove. Gotovo svi ovdje žive s cimerima i tako uštede na rentanju stana. No, to sve govorim za Dublin, za ostatak Irske ne mogu pričati – prepričava nam Počuča.

Kaže da mu ni malo nije žao što je Irsku zamijenio Bjelovarom, ali da dugoročnih planova još uvijek nema.
-Što se tiče vraćanja u domovinu, uvijek sam govorio da nigdje nisam vezan lancima. Jučer sam bio u Hrvatskoj, danas sam u Irskoj, sutra ću možda u Bangladeš. Zašto ne? I sa tom misli bi zaključio i rekao svima – pokušajte, nikada nije kasno! – poručuje Počuča.