Nevoljko priznajem da mi je priča oko novog gradskog nogometnog stadiona sve simpatičnija. Gotovo na dnevnoj razini mijenja se troškovnik, na javnoj prezentaciji pročelnik otima mikrofon projektantu da bi kazao kako će se uštedjeti na hidroizolaciji, a gradonačelnik govori da je 20 milijuna kuna previše, a onda da ipak nije. O kvaliteti pripremljenosti stadiona ponajbolje govore javno dostupni podaci u materijalu za sljedeću sjednicu Gradskog vijeća.

Koliko košta? Zavisi koga pitaš

U prijedlozima odluka o izgradnji stadiona navedeno je da će u prvoj fazi radovi koštati 16 milijuna kuna s PDV-om, te da će sve zajedno trošak iznositi 21,7 milijuna kuna. No, u Planu razvojnih programa piše da će za izgradnju stadiona u gradskom proračunu ove godine biti izdvojeno 14 milijuna kuna, sljedeće dodatnih deset milijuna, a 2021. godine još dva milijuna kuna. Znači, dolazimo do cifre od 26 milijuna kuna, pri čemu nismo uračunali umjetnu travu za pomoćno igralište koja je procijenjena na 2,1 milijun kuna i vodi se odvojeno. Kad se sve zbroji, eto nas na stadionu od 20 milijuna kuna koji ustvari košta 28,1 milijun kuna, i to prije nego što smo raspisali novi natječaj za izgradnju. Podsjetimo, najniža ponuda za izgradnju na prethodnom natječaju iznosila je 28 milijuna kuna, a nabava je bila procijenjena na 22 milijuna kuna.

Čija hrpa nek’ se trpa

Nadalje, prijedlog o izgradnji stadiona potpisuje upravni odjel za komunalije, a onaj za izgradnju faze 1 istog tog stadiona – upravni odjel za gospodarstvo.

Glavni argument za izgradnju stadiona ovih dana postoje onaj o tome da su već uložena neka sredstva pa kao, ne smijemo odustati. Uložena su neka sredstva i u kupnju zemljišta za izgradnju VI. Osnovne škole. Štoviše, svaka tri mjeseca Grad otplaćuje 15 tisuća kuna kredita, ali gradonačelniku ne pada na pamet reći da se nova škola treba graditi jer će taj novac inače biti bačen u vjetar.

Stadion treba, škola ne treba

Jednosmjenska nastava ipak je luksuz, a ne potreba. Za razliku od velebnog stadiona, svetog grala bjelovarske politike. Bjelovar, dakle, mora imati stadion od tisuću gledatelja, iako ih je na postojećem u prosjeku manje od stotinu, jer eto, Bjelovar to zaslužuje. Nema tu daljnje rasprave, nema nekih argumenata. Lopta je okrugla.

Ćušpajz milijuna, ambicija i amaterizma

Dakle, sve je to jedan veliki ćušpajz milijuna, ambicija i teškog amaterizma. Ono što je konstanta običaj je koji je uveo prošli gradonačelnik, a to je da za projekt vrijedan između 20 i 30 milijuna kuna ne postoji nikakvo stručno povjerenstvo. Ne postoji skupina stručnjaka iz raznih domena koja bi dala odgovore na ključna pitanja – koliko Bjelovar može izdvojiti za stadion, koliko sjedalica treba biti na tom stadionu, može li taj stadion i na koji način pokriti barem dio troškova izgradnje i održavanja. I odgovor na glavno pitanje – zašto se treba graditi novi stadion, a ne može se obnoviti onaj postojeći koji se raspada?

Umjesto stručnjaka, čitavim projektom rukovodi Gradonačelnik. Prošli Gradonačelnik s nogometom je imao doticaj jer je živio blizu stadiona, a današnji Gradonačelnik s nogometom ima doticaja jer se kao mladić loptao u gudovačkoj Lasti. Što bi uopće moglo poći krivo?