Sutra, u subotu 30. studenog, samo dan nakon nekadašnjeg glavnog državnog praznika, Dana republike, počinje Adventski sajam u Bjelovaru. Trajat će skroz do siječnja, ali ne zato što ima interesa da traje toliko dugo, nego što nam tako nalaže naš otac biskup u našem biskupskom gradu. Adventski sajam koji počinje skoro na Dan republike u biskupskom gradu čijim je počasni građaninom svojedobno proglašen Josip Broz Tito, i kako onda ne voljeti Bjelovar?

Deseta godina Biskupije

Bjelovarsko-križevačka biskupija, vrijedi spomenuti, petog prosinca ove godine proslavit će desetu godišnjicu utemeljenja, a mi božje ovčice najbolje znamo što nam se sve divnoga i uzvišenog dogodilo kroz to desetljeće. Nemojte me shvatiti krivo, velika mi je radost što se klizalište sutra otvara, jer će upravo Adventski sajam omogućiti našoj djeci da napokon krenu u školu. Škola klizanja, kako je krenulo, bit će jedina škola koju će nam djeca pohoditi do kraja godine u Hrvatskoj, zemlji znanja.

Nastavnici krvavo rade

Ovaj užasni štrajk koji traje već, eto, više od mjesec dana, prisilio nam je djecu da se druže s roditeljima, a i roditelje da se druže s djecom, što je inače obaveza škole. Tek sad, kad se družim sa svojom, a silom prilika i tuđom djecom, vidim koliko je to krvav posao. Učitelji, profesori, nastavnici ili kako smo ih mi jednostavno zvali drugovi i drugarice, svakoga dana iznova se moraju družiti s dječicom i to je muka kakve nema na svijetu. Moraju ispravljati njihove zadaće, zaokruživati, okretati teške stranice dnevnika, odlaziti u zbornicu, pričati s kolegama, pratiti proces izbora ravnatelja i poslije se pitati jesmo li ikad imali muda ili smo o tome samo čitali u knjižnici.

Doista, to je pravi poziv, to je misija, vizija. Za nekog tko nikad ništa nije radio prije nego što je postao učitelj, učiteljski posao doista je iznimno težak.

Premijerski kruh sa sedam kora

Ali, da ne budem jednostran, reći ću da je premijerski posao još gori. Gledati svoj ego kako raste iz dana u dan u ogledalu, paziti da vam ne zabiju nož u leđa dok vam istovremeno zabijaju jezik u anus i, što je najteže, davati smisao besmislu u kojem ti mandat prolazi, lekcija je koju rijetki imaju prigodu naučiti. Za nekog tko nikad ništa nije radio, premijerski posao kruh je sa sedam kora.

A onda, tu su i sindikati. Za nekog tko nikad ništa nije radio, sindikalni posao tek je nastavak, ekstenzija tog neradnog stanja, ali uz novčanu naknadu. I naravno da onda oni koji rade nikad nisu dovoljno plaćeni, kad oni koji ne rade primaju iznimno visoke plaće.

Sindikalne čelnike ne podnosimo 99 posto vremena, ali trenutno vladajuće dužnosnike ne podnosimo još više pa smo sad u onih jedan posto vremena kada ćemo podržati čak i sindikalce, samo da bismo vladajućima poslali poruku da ovako više ne može. Rezultat će, naravno, biti takav da će nam biti još gore, ali o tome ćemo nakon blagdana. Sad je vrijeme za školu. Za zadaću je dvostruki aksl.