Prva tužba koju je redakcija zaradila zbog mog pera bila je ona kada smo propitivali estetiku nove kuće potpredsjednice Vlade Đurđe Adlešič i predsjednice Hrvatske socijalno-liberalne stranke koja je tada, dopustite digresiju, bila u koaliciji s HDZ-om. Pa je došao novi predsjednik te stranke, Darinko Kosor i rekao da HSLS ne može biti u koaliciji s HDZ-om. Pa je Đurđa napustila stranku da ostane u koaliciji s HDZ-om, a predsjednik stranke ju je zbog toga izbacio. Danas je HSLS, pogađate, u koaliciji s HDZ-om, a predsjednik stranke je isti onaj Kosor koji je rekao da HSLS ne smije biti u koaliciji s HDZ-om.

Tužila prije nego što je pročitala

Bilo kako bilo, ugledni hrvatski arhitekti, urbanisti i ostali stručnjaci Đurđinu novogradnju u ulici secesijskih vila nisu pohvalili, a gospođa potpredsjednica tužbu je najavila čak i prije nego što je pročitala tekst. No, unajmila je jako lošeg odvjetnika pa u tom slučaju nisam čak morao niti davati iskaz pred sudom, bilo je dovoljno da se očitujem pisanim putem. I niža i viša instanca suda zaključile su da novinari imaju pravo propitivati estetske i ine osobine novogradnje, pogotovo kada se riječ o novogradnjama potpredsjednice.

Vlakić tužbi

Nakon te tužbe uslijedile su brojne druge tužbe, ne više od potpredsjednice, ali od ljudi koji su joj bili bliski na način da ih je ona postavile u fotelje. Te su tužbe bile toliko brojne da je izgledalo da potpredsjednica iskoristila svoj utjecaj da kaže drugima da nas tuže.

Nju ništa ne košta, piskaralu će oduzeti vremena, a uvijek postoji šansa da vlasnika oderu po džepu pa isti zaključi da je sloboda medija preskupa. Ta je taktika nakon nekog vremena uspjela, pa je preporučam svim političarima. Tužite agresivno i za svaki zarez – lova ionako nije vaša. Kad-tad ćete pobijediti i narod će vam klicati dok mu derete kožu.

Obolio prije nego što je tekst objavljen

A kad imate posla s hrvatskim pravosuđem, to vam izgleda ovako: Jedan tip je dobio duševne boli od moga teksta dan prije nego što je tekst objavljen. Sudu je trebalo godinu i pol dana da odbaci tužbu.

To je ujedno i razlog zbog kojeg naš premijer ne želi priznati da se novinari u neovisnoj Hrvatskoj tretiraju na jednak, ponekad i pomalo gori način nego u komunizmu. Kada bi to priznao, Plenković bi morao započeti bitku s hrvatskim pravosuđem, a to je bitka koju mu ne donosi ništa. Štoviše, nefunkcionalno pravosuđe politici odgovara mnogo više nego da je funkcionalno. Kada takvo sudstvo kaže da je HDZ lopovska stranka, HDZ će uzvratiti: Da, ali to tvrdi hrvatsko sudstvo. Jednako tako, kada novinari kažu da su ugroženi, Plenković će reći: Da, ali to tvrde novinari.

Plenković si takvo ignoriranje problema može dopustiti neko vrijeme, jer se predstavlja kao brana onom istinskom HDZ-u nastalom od kadrova iz Saveza komunista i s otprilike jednakih shvaćanjem načina na koji svijet funkcionira. Zato smo Andreju, nađem najvećem čuvaru od HDZ-a, neko vrijeme spremni oprostiti grubo ignoriranje očitih nasrtaja na slobodu medija. Neko vrijeme Andrej može vrlo uspješno kriti da se novinare šikanira, baš poput cara Trajana koji je neko vrijeme vrlo uspješno krio da ima kozje uši.