Mala, stavi mi to na općinu, rečenica je koja mi pada na pamet čim se spomene transparentnost, a svjedočio sam joj u općini koja je za vrijeme načelnika, autora te rečenice, proživljavala svoj najveći procvat. Je li načelnik imao pravo da jutarnje kave, vjerojatno i konjačiće, popije na račun poreznih obveznika ili ne, pitanje je o kojemu se, sve do sada, nije moglo raspravljati u javnosti jer ti podaci nisu bili dostupni.

Prije nego što je bjelovarski gradonačelnik Dario Hrebak širom otvorio vrata ponudivši javnosti na uvid svaki račun gradske uprave, put do pronalaska škakljivih informacija novinarima je bio mnogo teži i zahtjevniji.

Politički nepodobni dužnici

Samo u mandatu ove gradske uprave, osobno sam ostao uskraćen za dva bitna podatka koji bi, smatram, trebala bita javna – riječ je o ukupnom iznosu naknada koje su temeljem zakona isplaćeni bivšem gradonačelniku i njegovim zamjenicama, a iznosi prelaze stotinu tisuća kuna. Tu je i popis svih, a ne samo politički nepodobnih dužnika Gradu Bjelovaru.

Te dvije informacije formalno su mi odbijene zbog zakona o zaštiti osobnih podataka, a ustvari su mi odbijene jer se nikome u Gradu nije dalo zezati oko toga. Da su htjeli, tražili bi privolu bivšeg gradonačelnika i njegovih zamjenica i objavili taj podatak, a jednako bi učinili i s gradskim dužnicima čiji popis su imali onda, a imaju ga i danas. Hoće li i to objaviti?

Revolucionaran korak naprijed

Bilo kako bilo, u sklopu velike nacionalne kampanje za vidljivošću, koja se inače i obilato plaća iz gradskog proračuna, Bjelovarčani su dobili alat uz pomoć kojega mogu izvući sve škakljive, a možda i nezakonske rabote gradske uprave. To je doista revolucionaran korak prema naprijed, ali samo ako će ga koristiti na ispravan način.

Recimo, imam prijatelja trgovačkog putnika čija mjesečna neto plaća iznosi šest tisuća kuna, ali na raznorazne kave i ostala čašćenja doista je prisiljen, zbog naravi posla, potrošiti svoje dvije tisuće kuna. Ostane mu, kaže, četiri tisuće kuna mjesečno „čistog”. Nije to neka plaća, pogotovo jer mu radno vrijeme zbog silnih putovanja često traje mnogo više od osam sati dnevno. Njegova tvrtka ne daje mu poseban budžet niti za kavice, niti za ručkove, a posebno ne za noćenja.

Gradonačelnik časti koga želi

S druge strane, bjelovarski gradonačelnik s plaćom od kojih 15,5 tisuća kuna neto, ima pravo počastiti koga god se sjeti i kad god se sjeti i sve se to moće podvući pod javni interes. Jednako tako, kada on i vozač mu spavaju u splitskom hotelu od 5 zvjezdica, i to je javni interes, a i cijena noćenja je dobra – ni tisuću kuna po noćenju po osobi. Treba li gradonačelnik bilo kojeg grada spavati na račun poreznih obveznika u hotelu od 5 zvjezdica, pa makar i po diskontnim cijenama?

Osobno mislim da ne bi trebao. Smatram da bi se cijena noćenja trebala ograničiti na 300 kuna po osobi, a ostatak iznad toga neka si plaća iz svoje nemale plaće. Gradonačelnik koji se zalaže za efikasno upravljanje gradom svakako bi podržao takvo pravilo, a otvorenost proračuna upravo bi trebala pridonijeti donošenju takvih pravila. Nadam se da je upravo to bila namjera bjelovarskog gradonačelnika kada se odlučio na taj revolucionarni potez koji ima potencijal ispisati novo poglavlje hrvatske politike.