Ovog utorka, 26. veljače ujutro, nešto prije osam sati, dogodio mi se jedan od onih trenutaka koji pamtite čitav život. Došao sam u poštu. Gužva nije bila velika, desetak ljudi. Lagano sam pritisnuo zaslon aparata za brojeve za čekanje u redu. Na papiru je pisalo C 027. Ali, što je još važnije, pisalo je da ispred mene nema nikog u redu. Broj osoba u redu prije vas – nula.

Sedmica na lotu

Nikada nisam dobio sedmicu na lotu, ali da sam je dobio, vjerujem da bih se osjećao jednako kao ovog utorka ujutro, nešto prije osam sati, kada sam po prvi puta u svom 44-ogodišnjem životu vidio da u pošti u redu ispred mene nema nikog.

Nakratko sam zateturao, primio se za najbliži zid da se ne srušim. Pomislio sam, možda me napušta organizam? Sad kad sam prvi u redu u pošti, moj organizam podsvjesno zna da više ne treba živjeti. Dogodilo mi se sve što mi se moglo dogoditi.

Došao sam za šalter broj četiri i kopao sam po novčaniku ne bih li pronašao dostavnicu. Oprostite, rekao sam ljubaznom djelatniku, ovo je prvi puta da pošta čeka mene, a ne mene, iznimno me sram. Obično kad dođem u poštu, sjednem tamo na one stolice s lijeve strane i prčkam po mobitelu. Kratim vrijeme čitajući. Prisjetim se Zločina i kazne, Rata i mira, Tihog Dona, Bespuća povijesnih zbiljnosti.

Od euforije do depresije

Temeljito se pripremam za dolazak na šalter. Dostavnicu držim u lijevom džepu, osobnu iskaznicu i novčanik u desnom. Kada dođem na red, predam sve što treba izvježbanim pokretima kako ostali ljudi ne morali zbog mene izgubiti niti sekundu.

Ali, sve što sam im uštedio, sada sam i vratio. I više od toga.

Iz euforije prešao sam u depresiju. Što bi se dogodilo da sve kod nas počne funkcionirati? Što sam više o tomu razmišljao, osjećao sam se sve gore. Da svaki, pa i najmanji uhljeb zaposlen na mjestu višeg stručnog savjetnika za crnogorično bilje u općini s 300 birača odjednom shvati da je korisniji od toga, da mu se vrati samopouzdanje i postane obrtnik-stolar i da ne mora biti član Hrvatske obrtničke komore i da mu poreznici ne oderu kožu, nego od svog rada može priuštiti ljetovanje od dva tjedna na Jadranu, a da pritom ne mora plaćati 1000 kuna cestarine Hrvatskim autocestama koje su najuspješnije u proizvodnji rupa na cesti. Kada bi se stubokom promijenila pravila igre pa bi kako u javnom tako i u privatnom sektoru pojedinci napredovali po količini uloženog truda i postignuća, a ne putem obiteljskih, stranačkih i čmaralačkih veza. Kada bi država bila mala, jeftina i efikasna i kada bi nam se osobne iskaznice produljivale automatski. Kada bi Bjelovarčani doista imali aplikaciju na kojoj se vidi na što se troši svaka bjelovarska kuna, Društvo Naša djeca organiziralo cjelovitu fašničku povorku, a bazen u Vita Novoj ne bi se zatvarao.

Kakav bi to svijet bio? Što bih radio u takvom svijetu? Imao bih pola dana viška jer se ne bih morao boriti s besmislenim stvarima. To bi bilo kao da ne živim 81 godinu koliko je životni prosjek u Hrvatskoj, nego 162 godine! Stotinu šezdeset i dvije godine uređenog života, to ne bih mogao podnijeti.

– Visok datum, malo je ljudi – rekao mi je ljubazni djelatnik pošte. Ali nisam mu predao dostavnicu.

– Oprosti, doći ću kad bude malo veća gužva. Nije do tebe, do mene je – poručio sam mu, a on me je pitao želim si dodatno zdravstveno osiguranje.