Bliži se kraj godine, tradicionalno doba kada pišemo zašto se ni ove godine neće izgraditi sveto bilogorsko trojstvo – brza cesta do Zagreba, nova bolnica i pruga Sv. Ivan Žabno – Gradec. Godinama smo rezimirali razloge zbog kojih se gradnja zaustavljala i obustavljala, a vrlo rijetko da je započinjala. Ova godina, tako se barem čini, bit će prva u kojoj ćemo ostati bez najmanje jedne trećine kapitalnih tema – izgradnje pruge, a potencijalno i bez dvije, ako Vlada odriješi kesu za novu bolnicu. Srećom, gradonačelnik je najavio izgradnju stadiona pa ćemo nekako kompenzirati.
Pruga u dvije države
Uglavnom, priča o gradnji nove željezničke pruge, o pišljivih 12,2 kilometara koje u razvijenom svijetu niknu taj čas i ne dobiju više od stupca u novinama, kod nas se razvukla u nekakav bilogorski Bilgameš koji je trajao nekoliko desetljeća, pa čak i država. Hrvatske željeznice, kao sektor, primjer su vrlo uspješnog uništavanja nebrigom, uhljebljivanjem i u konačnici nekažnjenim kriminalom. Naši vlakovi danas voze sporije nego za vrijeme Austrougarske, kasne toliko da u Japanu ne bi mogao hodati, a da ne ugaziš u crijevo japanskog strojovođe koji je upravo počinio seppuku. I sam podatak da je pruga od Žabnog do Gradeca prva koja se u Hrvatskoj gradi nakon 40-ogodišnje stanke govori jako puno.
Klimatizirani vlakovi
No, ako nova pruga nije sastavljena od lego kockica nego od pravih materijala, za jedno mjesec dana sjest ćemo u novi…
Naravno da nećemo sjediti u novim vlakovima, nego u ovim sadašnjim, koji su novi u odnosu na šinobuse. Ipak, bit će i jedan nagibni za direktnu liniju prema Virovitici, a i to je nešto. Ovi sadašnji bit će klimatizirani pa će poslužiti neko vrijeme, sljedećih desetljeće-dva-tri, ovisi koliko će lokalna politika biti uporna i jedinstvena u zahtjevima.
Uglavnom, vozit ćemo se valjda tom novom linijom, valjda i po nekoj promotivnoj cijeni za početak i to je ustvari potpuno neočekivano. Sama ta činjenica da će vlak voziti od Bjelovara do Zagreba bez skretanja prema Križevcima i da je trasa suvisla, govori da je nama koji smo uspjeli ostati u Bjelovaru ustvari odlično.
Navikli na ništa
Odlično, jer smo navikli na ništa. Navikli smo da nam ne dolazi cesta, pruga i nova bolnica i da možemo bez svega toga. Poput nekih pustinjskih samotnjaka prosvijećenih meditacijom koji piju jutarnju rosu s kaktusa i jedu mrtve leptire jednom godišnje i ništa im ne fali.
Kad dođem u neki drugi grad, recimo u Zadar, i onda me Zadranin počne masirati s vidi ovo, vidi ono, ja mu kažem: Ti vidiš samo ono materijalno. Istina se može vidjeti golim okom. Ni sreća.
Moraš otvoriti unutarnje oko.
Čakre.
Budi strpljiv.
No comments!
There are no comments yet, but you can be first to comment this article.