Bliži se kraj godine, tradicionalno doba kada pišemo zašto se ni ove godine neće izgraditi sveto bilogorsko trojstvo – brza cesta do Zagreba, nova bolnica i pruga Sv. Ivan Žabno – Gradec. Godinama smo rezimirali razloge zbog kojih se gradnja zaustavljala i obustavljala, a vrlo rijetko da je započinjala. Ova godina, tako se barem čini, bit će prva u kojoj ćemo ostati bez najmanje jedne trećine kapitalnih tema – izgradnje pruge, a potencijalno i bez dvije, ako Vlada odriješi kesu za novu bolnicu. Srećom, gradonačelnik je najavio izgradnju stadiona pa ćemo nekako kompenzirati.

Pruga u dvije države

Uglavnom, priča o gradnji nove željezničke pruge, o pišljivih 12,2 kilometara koje u razvijenom svijetu niknu taj čas i ne dobiju više od stupca u novinama, kod nas se razvukla u nekakav bilogorski Bilgameš koji je trajao nekoliko desetljeća, pa čak i država. Hrvatske željeznice, kao sektor, primjer su vrlo uspješnog uništavanja nebrigom, uhljebljivanjem i u konačnici nekažnjenim kriminalom. Naši vlakovi danas voze sporije nego za vrijeme Austrougarske, kasne toliko da u Japanu ne bi mogao hodati, a da ne ugaziš u crijevo japanskog strojovođe koji je upravo počinio seppuku. I sam podatak da je pruga od Žabnog do Gradeca prva koja se u Hrvatskoj gradi nakon 40-ogodišnje stanke govori jako puno.

Klimatizirani vlakovi

No, ako nova pruga nije sastavljena od lego kockica nego od pravih materijala, za jedno mjesec dana sjest ćemo u novi…

Naravno da nećemo sjediti u novim vlakovima, nego u ovim sadašnjim, koji su novi u odnosu na šinobuse. Ipak, bit će i jedan nagibni za direktnu liniju prema Virovitici, a i to je nešto. Ovi sadašnji bit će klimatizirani pa će poslužiti neko vrijeme, sljedećih desetljeće-dva-tri, ovisi koliko će lokalna politika biti uporna i jedinstvena u zahtjevima.

Uglavnom, vozit ćemo se valjda tom novom linijom, valjda i po nekoj promotivnoj cijeni za početak i to je ustvari potpuno neočekivano. Sama ta činjenica da će vlak voziti od Bjelovara do Zagreba bez skretanja prema Križevcima i da je trasa suvisla, govori da je nama koji smo uspjeli ostati u Bjelovaru ustvari odlično.

Navikli na ništa

Odlično, jer smo navikli na ništa. Navikli smo da nam ne dolazi cesta, pruga i nova bolnica i da možemo bez svega toga. Poput nekih pustinjskih samotnjaka prosvijećenih meditacijom koji piju jutarnju rosu s kaktusa i jedu mrtve leptire jednom godišnje i ništa im ne fali.

Kad dođem u neki drugi grad, recimo u Zadar, i onda me Zadranin počne masirati s vidi ovo, vidi ono, ja mu kažem: Ti vidiš samo ono materijalno. Istina se može vidjeti golim okom. Ni sreća.

Moraš otvoriti unutarnje oko.

Čakre.

Budi strpljiv.