Najduži štrajk u Hrvatskoj završio je povećanjem plaća. To što je najduži, govori samo da nije efikasan, jer u Hrvatskoj svaki štrajk završi povećanjem plaća. Tijekom štrajka, nastavnici su tražili šest posto, ali Vlada na to nikako nije htjela pristati. Nudili su im 15 posto, pa 20 posto, ali štrajkači ni da čuju – žele svojih šest posto i ne odustaju! Na kraju im je Vlada dala šest posto, ali i još 14 posto, odnosno sve skupa 20 posto, možda i više, tko još broji.
I štrajk je, na žalost, morao završiti. Taman kad smo se poradovali izostanku jutarnjih prometnih gužvi i ustvari prestali brinuti hoće li nam djeca imati neizvjesnu budućnost. Djeca bez škole, naime, moraju raditi da bi preživjela, a kod nas se djeca školuju upravo zato što se ne žele primiti lopate. Da se škola ukine, svi bi morali radili. Čak i nastavnici.


Revolucionari na suhom


Štrajk je završio, ali ostala je gomila revolucionara koja nikako da uhvati priliku i izvuče oružje zaostalo od nekog od ratova, Domovinskog, Drugog svjetskog, svejedno. Nema štrajka, ne pada Vlada, nema zamračenja, ljepljenja traka po prozorima i farovima, noćnih straža i svih onih davnih avantura. Svi moraju nazad na posao, u sivu svakodnevicu, umjesto na feštu.


Na tuđoj maturalnoj


Doista, posljednjih dana štrajk je imao sve veći moment, sve se više mase skupljalo, na Trgu je bilo, kažu, 20 tisuća ljudi i to je već postalo nešto bajkovito. Kao kad se slučajno nađete na tuđim svatovima ili maturalnoj zabavi i nemate ama baš nijednu brigu na pameti. Među tim nepoznatim, sretnim ljudima možete se ponašati kako god želite, a hrana i cuga ionako su besplatni.
Nekada davno, kad smo bili dovoljno mladi da nas zovu na maturalne, bili smo na jednoj od medicinarki ili zubarki, ne sjećam se više točno. Toliko ljepote na jednom mjestu, sve te lijepe mlade djevojke za koje znaš da će se napiti bambusa i htjeti na Borik, bilo nam je to neizdrživo.
Pa smo i sami počeli žestoko tući po bocama. A onda je jedan od nas pao, odnosno zalegao na stol i zaspao onako u svečanoj bijeloj košulji. Pa mu je netko, štosa radi, stavio komad vratine za vrat, a gdje drugdje. Našeg uspavanog prijatelja ta je gesta probudila. Osjetio je da nešto svrbi, da mu nešto na leđima smeta. Onako snen, napipao je vratinu i samo ju je frljacnuo dalje od sebe. Završila je na svečanoj haljini jedne od djevojaka ta vratina u lovačkom umaku. Pokvarili smo joj maturalku, ali siguran sam, ne samo njoj, nego većini tih lijepih djevojaka.
Ali, uživali smo dok je trajalo, znajući da će kad-tad morati završiti. Baš kao i taj štrajk. Okupljam ekipu za sljedeće prosvjede, idemo na Trg, borit ćemo se za radnička prava, uzvikivati parole, bljuvati po autobusu i biti nezadovoljni postocima.