Nedavno sam prvi put bio u Beču, a bolje da nisam. Prvo što sam primijetio bile su zelene površine. Bečani su, čini se, dosta siromašni i nemaju novca za rušenje drveća. Tamo je gotovo nemoguće šetati ulicom i tipkati na mobitel, a da se ne zaletiš u neko od mnogobrojnih stabala. Bojim se da predsjednik Gradskog vijeća Topalović ne bi izdržao ni pet minuta. Dok sam bio u tom, kako kažu, gradu na Dunavu, bilo je još relativno toplo, ali bojim se da je sada vrlo hladno, baš zbog tih ogromnih krošnji.

Teferič u centru

Bili smo u nekom kvartu pored Pratera, to je neki njihov ogromni, ali baš ogromni park s ravnom šetnicom dugom 4,5 kilometra u komadu. U tom dijelu grada koji se diči time što je, kao, jedan od deset najboljih gradova na svijetu po kvaliteti života, nalazi se ogroman park, s toliko livada predodređenih za, kako mi Bilogorci volimo reći, teferič.

I stvarno, svako malo nekakav narod leži na dekicama, pije, jede, zabavlja se koliko se može zabaviti, pa je očito da nemaju posla. A jedno vuče drugo – ako nema posla, nema ni građevinskih radova. Samo parkovi i stabla.

Umjetno jezero

A opet, kažu nam domaćini, sad se u blizini izgradio čitav jedan novi kvart, a osim zgrada, širokih cesta i biciklističkih staza, napravili su im i – umjetno jezero. I to pravo, a ne onakvo kakva se kod nas rade spontano, kad bager iskopa rupu pa nitko od radnika ne dođe tri mjeseca pa se spontano napravi jezero. Pravih, namjerno izgrađenih jezerea vrlo je malo, ali zato barem imamo komarce.

U Beču sam, naravno, primijetio i biciklističke staze kojih je stvarno previše. Nemam ništa protiv biciklista i ostalih siromašnih ljudi koji nemaju dovoljno novca za automobil, ali mislim da ih se ne treba baš toliko isticati kao primjer i umiljavati im se suludom izgradnjom. Kraj svake ceste za automobile nalazi se jedna za bicikliste. I to puno šira od ovih naših. Nama je ovdje dovoljno 80 centimetara jer smo fit i radimo, a njihove su dvostruko veće.

Sauna u svakoj zgradi

Da napomenem – nemam ništa protiv toga da ljudi ne rade, svak’ je kovač svoje sreće. Neki od nas žele živjeti od socijalne pomoći i neka ih. Što se mene tiče, možemo im i kupiti bicikle ako već nemaju sami za njih. Ali, što će im toliko staze u centru grada, ujesto da zabrane vožnju kao kod nas. Siguran sam da bi već sutra, kada bi se ukinula zabrana pedaliranja po korzu, nezaposlenost skočila deset posto.

Mogu još reći i da je zgrada u kojoj smo bili imala vlastitu saunu, omanji wellness centar, teretanu i konferencijsku salu i da je to u Beču standard. Da nisam vidio nijedno oronulo pročelje i da javni promet funkcionira savršeno i da uvijek kada tako negdje otputujem iz naše jadne zemlje popizdim kad se moram vratiti u sistem koji postoji samo radi sebe.

I zato, jebo Beč. Ne putujte nigdje, ostanite doma i vjerujte da je kod kuće najbolje.