Ima jedna priča u kojoj žena ostavlja muža, a muž nakon toga počne neumjereno, ali baš onako jako neumjereno, bjelovarski neumjereno piti. I sad, on pije i pije i pije, ali koliko god pijan bio, i dalje mu je ona pred očima, prekrasan život koji su imali. Koliko god votke popio ne može zaboraviti, a nije da se ne trudi. I dok se naš junak tako svojski napija do iznemoglosti, polako mu ponestaje novca.

Isprva je pio u krčmi. Toliko bi se napio da bi zaspao za stolom, a konobar bi ga izbacio pa bi spavao ispred vrata. Ujutro, ili u koje god doba bi se probudio, vratio bi se nazad u krčmu i nastavio piti. I tako sve to sljedećeg fajrunta.

Kad mu je ponestalo novca, počeo je piti u stanu. I dalje je pio od jutra do mraka, nemajući vremena ni za što drugo. Nije čak želio ni ići do trgovine da prazne boce zamijeni punima, nego je unajmio jednog klinca da to obavi umjesto njega.

Pio je, pio i pio… A onda je jednog dana ugledao bijelog miša i prepao se kao nikada u životu. Shvatio je da je pretjerao u piću, da je na rubu delirija i da mu ne preostaje dugo za živjeti. A onda se dosjetio i klincu koji mu je donosio pune boce rekao da mu nabavi kutiju miševa. I onda je pustio te miševe da mu trčkaraju po stanu i opušteno nastavio piti jer više nije znao koji je miš pravi, a koji nije.

I tako je pio sve dok napokon nije umro.

Priča, nažalost, nije moja. Napisao ju je belgijski pjesnik i kolažist Marcel Marien, a sjetio sam je se nedavno nakon tiskovne konferencije s koje je poručeno da je u Bjelovaru otvoreno čak 46 gradilišta. Po mojoj odokativnoj računici, u gradu je trenutno otvoreno desetak gradilišta, a neka od tih otvorena su samo zato što radovi nisu završeni na vrijeme. Još je manje onih gradilišta na kojima se nešto doista radi, mnoga gradilišta stoje i tko zna do kada će stajati.

Zato si nekako mislim – tko previše pije, ne zna razaznati pravog od izmišljenog miša. A tko previše vlada, čini se da s vremenom više ne zna razaznati pravo od izmišljenog gradilišta. U tom slučaju, vrijeme je za godišnji odmor!