Učenici II. osnovne škole najmanje mjesec dana bit će bez školske kuhinje jer je sredinom kolovoza puknuo ventil pa je došlo do poplave. Tako je, sasvim slučajno, na radost gradonačelnika otvoreno još jedno bjelovarsko gradilište. Radovi, naravno, još uvijek nisu dovršeni, a kad će, ne zna se jer, eto, podrum se mora sušiti i sušiti i sušiti. A za vrijeme dok se suši, nemoguće je organizirati bilo što osim dostave, i to samo za djecu koja ostaju u produženom boravku.

Nemoguća misija

Nemoguće je, dakle, kuhare iz II. OŠ premjestiti u neku drugu školsku kuhinju, nemoguće je da kuhari iz drugih bjelovarskih škola kuhaju za II. OŠ, nemoguće je unajmiti odvlaživače da se podrumi brže osuše… Nemoguće je, baš kao što je nemoguće asfaltirati 350 metara dugačku ulicu za manje od dvije godine.
Prema aktualnoj ravnateljici, radovi su trebali biti dovršeni ovog tjedna, a kad je ovaj tjedan počeo, stigla je obavijest da se nada da će sve završiti do kraja listopada.

Ako vlaga ostane uporna, problem bi mogao dočekati novu ravnateljicu, a s obzirom da će ona, po ustaljenom običajnom političkom pravu biti iz redova HSLS-a, možda tek tada neke stvari postanu „mogućnije”.

Nije problem ako nema rješenja

To što u jednoj bjelovarskoj osnovnoj školi školske prehrane neće biti najmanje mjesec postalo je toliko uobičajeno da to čak ni mediji više ne smatraju problemom.

U kojem smo se to trenutku pomirili s tako eklatantnim primjerom nefunkcioniranja ustanova? I u kojem smo trenutku mi sami počeli tražiti izgovore za političare? Djeca se ionako premalo kreću pa su pretila, roditelji im ionako daju sendviče, niti kod kuće ne hrane se zdravo…

Mi smo tu zbog vlasti, a ne obratno

U kojem smo trenutku zaboravili da nismo mi tu zbog države, nego je država tu zbog nas. Jednako je i s gradskom vlašću. U ovom konkretnom slučaju, gradska vlast je tu upravo da osigura funkcioniranje školske kuhinje. Za gradsku vlast ne bi trebalo postojati ništa važnije od toga. Ako gradska vlast ne može osigurati rad školske kuhinje, onda se trebamo zapitati što će nam gradska vlast? Ako gradski vijećnici ne vide problem u tome da će djeca biti bez školske kuhinje mjesec dana, onda se trebamo zapitati što će nam gradski vijećnici. Neka zamjenica gradonačelnika jede sendviče, ali školarci moraju imati pravo na školsku kuhinju od početka do kraja školske godine i tu ne bi smjelo biti odstupanja.

Kako s krupnijim problemima?

Nije uloga vlasti da osigura izgovore zašto školska kuhinja ne funkcionira, nego da osigura djeci školsku kuhinju. Ako to nisu u stanju, kako će se nositi s krupnijim problemima?

Jer, u pravu su svi koji kažu da ovo nije krupan problem. Neće današnji učenici iseliti u Irsku i Njemačku zbog toga što nisu imali školske obroke mjesec ili više dana, iselit će zbog brojnih drugih razloga. Ali, suština i jest u tome što se čak i za tako banalan problem kao što je poplavljena kuhinja mjesecima ne može pronaći rješenje.