Izgradnja novog gradskog stadiona u Bjelovaru izuzetno je vrijedan sociološki eksperiment, koji će, ako uspije, izmijeniti način razmišljanja kada je organizacija u pitanju. Dakle, bjelovarski nogometni klub trenutno je u trećoj hrvatskoj ligi, iako ni prve dvije nisu bogzna što, a tekme na sadašnjem stadionu prosječno prati stotinjak gledatelja. Troškovi izgradnje budućeg stadiona (bez dodatnih tribina i rasvjete) procjenjuju se na 17 milijuna kuna, što znači da na svakog gledatelja otpada ni manje ni više već 170 tisuća kuna.

No, gradska vlast očito vjeruje da će publika navaliti nakon što se stadion izgradi, i ne samo to – naši nogometaši automatski će ući u drugu ligu, jer stadion će čini se zadovoljavati drugoligaški standard, a kada već budemo u drugoj ligi, malen je korak do prve. Naravno, kada dođemo u prvu, onda će doći i sponzori, jer oni su zainteresirani samo za prvoligaše. A pošto znamo da sponzori mogu biti samo iz redova uspješnih poduzeća, za pretpostaviti je da će jedno takvo stvoriti upravo zbog izgradnje stadiona.

Ako stadion uspije, ovu uspješnu formulu jamačno će prekopirati poduzetnici. Oni naprave proizvodnu halu, a tržište i proizvodi dođu sami od sebe. Otprilike kao da kupiš auto da osvojiš curu. Oni koji su to probali neka vam kažu kako je završilo.

Stadion je, reći će njegovi zagovornici, potreban i zbog održavanja nogometne škole, jer valjda jedan od najvažnijih treninga predstavlja pentranje po tribinama, bez kojega nema vrhunskog loptogurača. Istovremeno nitko ne postavlja pitanje što je sa školom za djecu koja su umjesto lopte odlučila gurati gudalo? Polaznici Glazbene škole Vatroslav Lisinski, koja je iznjedrila mnogo uspješnih glazbenika, i dalje se stišću u proširenoj obiteljskoj kući, a da ih se nitko ni iz grada ni iz Županije već duže vremena nije sjetio.

Ali, unatoč praznim tribinama, nogomet kod nas, baš kao na svakom selu, i dalje predstavlja najvažniju stvar na svijetu, a kada već nemamo dovoljno stručne ljude koji će locirati i eliminirati sve probleme koji u njemu postoje, gradonačelnik će izgraditi stadion, da ga, kaže, netko ne bi netko optužio da za nogomet nije učinio ništa. Hoće li na tome stadionu sjediti pravi ili kartonski ljudi, to je već drugi par cipela.

Na kraju, stadion je samo dio projekta budućeg sportsko-rekreacijskog centra teškog 200 milijuna kuna. Stadion je, kad me već pitate, njegov najbespotrebniji dio, ali i dio koji je najlakše izgraditi. Pronaći model prema kojemu bi se zainteresirala neka krupna zvjerka koja bi izgradila trgovački centar i natkriveni bazen mnogo je teže. Osmišljavanje i realizacija takvog projekta traži genijalca, a bojim se da takav među onima koji trenutno odlučuju o sudbini grada ne postoji. Stadion je, ispada, krajnji doseg aktualne gradske uprave kada je ŠRC u pitanju, a natkriveni bazeni čini se da će prije niknuti u Cigleni nego na Logoru.

(kolumna je objavljena u Bjelovarskom listu broj 98, 26. travnja 2010. godine)