Priprema nam se mirovinska reforma, a sindikati kažu da ćemo raditi dok ne crknemo. U naciji u kojoj se rad smatra odlikom siromašnih, prljavom rabotom namijenjenoj samo najnižim slojevima društva, izjava da ćemo raditi dok ne crknemo ledi krv u žilama i praktički nas već avansno tjera da odemo u Njemačku. Gdje ćemo raditi dok ne crknemo, ali tamo rad nije šuga, tamo se radnika pozdravlja na ulici.
U Hrvatskoj, dakle, nikada se djecu nije učilo da odu u automehaničare, elektroinstalatere, a kamoli zidare. Odi sine u radit u općinu, upiši upravno-pravnu i bori se da u životu imaš radno mjesto, a ne posao. Na radno mjesto dođeš u sedam ujutro i na početku, dok si još novi u općini, sam si kuhaš kavu. A kasnije, za godinu do dvije, kuha ti je onaj novi koji se zaposlio iza tebe. I tako redom.
Radit ćemo dok ne crknemo, prijete nam oni koji su se uglavnom nikad nisu vrući hladne vode napili, Da jesu, znali bi da je, barem u posljednje vrijeme, barem u Bjelovaru, puno ljudi koji već sada rade dok ne crknu. Samo, ne rade jer ih na to tjera država, nego rade zato što žele poboljšati svoj kućni budžet.
Želite li u Bjelovaru naručiti električara, čekat ćete ga dva mjeseca. Nije da smo u jeku građevinskog booma, nego ih je većina otišla u države gdje se rad cijeni, a oni koji su ostali, sve i da hoće, ne stignu odraditi sve poslove. Ostaju umirovljenici, isti oni koje smo gledali s mješavinom žaljenja, sažaljenja i samosažaljenja dok kopaju po kontejnerima, jer smo znali da takva huda sudba i nas čeka.
Ali kad trebate električara, odnosit ćete se prema umirovljeniku – električaru kao prema najvećem božanstvu. Njemu ćete, a ne Dariju Hrebaku, Damiru Bajsu, Kolindi Grabar Kitarović ili Andreju Plenkoviću dodati stolicu da sjedne. Jer ćete od njega imati više koristi i znati što ćete za koju cijenu dobiti.
Spomenuo sam elektriku, ali umirovljenici će uskoro preplaviti kafiće, trgovine, kioske i sva druga ostala radna mjesta. Već sada Hrvatski zavod za zapošljavanje trebao bi preseliti sjedište u Dom za umirovljenike i odatle krenuti kadrovirati. A što se države i mirovinske reforme tiče, čemu se uopće nadati da će oni nešto riješiti? Treba se naviknuti na to da ćemo raditi dok crknemo, pokušati uživati u tom radu i naravno, biti dobar prema susjedima, pogotovo ako su umirovljenici.