Počeli smo polako shvaćati da su nam ulice u prilično lošem stanju. Mali je to korak za svjetsku demokraciju, ali ogroman za nas Bjelovarčane. Ne treba tajiti da su nam ulice u lošem stanju tamo negdje otkako smo u brutalnom ratu ostali bez svoje najuspješnije državne inačice. Govorim, naravno, o Austrougarskoj i Prvom svjetskom ratu. Od tada do danas vjerojatno je tek ono razdoblje 60-ih godina prošlog stoljeća bilo vrijeme u kojem se moglo vidjeti da se nešto radi. Bilo je to doba dolaska prvog asfalta, istog onog asfalta kojeg i danas možete vidjeti na brojnim bjelovarskim cestama.

Ceste su nam pune rupa i to se doista ne može svaliti na leđa današnjeg gradonačelnika. Tu je definitivno riječ o zajedničkom projektu svih dosadašnjih vlastodržaca.

Izgovora je stotinu, kao i obično – od premalo novca preko loših radova i slabog, odnosno nikakvog nadzora. Od izostanka koordinacije između građevinaca preko nepostojanja, a i nepoštivanja planiranja. Ne postoji ni smisla ni reda u svemu tome i u jednom trenutku, a tko zna koje se godine to prvi puta dogodilo, postalo je normalno da jednom raskopana ulica ostane raskopana godinama. I sad, otkako se uveo taj običaj, raskopane ulice ostaju raskopane, s tendencijom da ih bude sve više.

Godinama su, dakle, postojale raskopane ulice, a postojat će i još dugo vremena nakon što umremo, ali posljednjih dana svjedočimo jednom za Bjelovar iznimno neobičnom događaju. Stanovnici ulica počeli su javno i otvoreno govoriti da ih smeta to što su ulice raskopane. Nazovite me cinikom, ali meni je to ravno revoluciji.

Paradigma se počela mijenjati. Ljudi mic po mic počinju shvaćati da imaju pravo tražiti asfalt u svojoj ulici. Naravno, i dalje je velik broj onih kojih ih automatski ušutkavaju govoreći im da ne pizde nego strpljivo čekaju svoj red i ljube stopala onima na vlasti, ali sama činjenica da postoji pet ili deset ili čak 20 Bjelovarčana koji će pod svojim vlastitim imenom i prezimenom reći da žele asfalt velika je, ogromna stvar.

Jer, jednog dana ti isti ljudi shvatit će da oni plaćaju političare, a ne obratno. I bit će to iskra koja će zapaliti vatru.

Ta svijest da se ne treba rasplakati od sreće kada te političar pozdravi na cesti, nego ih treba špotati da rade bolje, brže i efikasnije za novac kojim ih obasipamo. Jednog dana, a sada sam i malo naivan, ti isti ljudi možda shvate da im se neće slomiti noge, niti će dobiti rak ako jednom godišnje ili jednom u dvije godine odu i glasaju. Znam, taj korak je svjetlosnim godinama daleko, ali dopustite mi da sanjam.