Bjelovarska pedagoginja i trenerica joge Martina Hautman Matijaš i njezin suprug, po struci informatičar Svetin, nedavno su se vratili s Crnog kontinenta, nakon dvotjednog posjeta Ruandi. Bili su u Centru “Otac Vjeko” u gradu Kivuma, nazvan po fra Vjeki Ćuriću, ubijenom franjevcu koji je u Ruandi bio poznat kao “afrički Oscar Schindler” zbog mnogobrojnih civila koje je spasio od genocida. Martina je pomagala oko organizacije rada u srednjoj krojačkoj školi i izradi okvirnog programa rada za novootvoreni vrtić, dok se Svetin posvetio podučavanju učitelja informatici te video nadzornom sustavu. O posjetu Africi nisu dugo razmišljali – odluka je pala u roku par minuta.
Afrička djeca ne znaju za igru
Vrtić je, kaže Martina, započeo s radom otprilike dva tjedna prije nego što su došli i već sada broji 80-ak malih polaznika u rasponu od godine i pol do šest godina. Rad je organiziran na engleskom jeziku, s kojim se mališani tek upoznaju. Nevjerojatno je koliko brzo uče i upijaju, koliko su disciplinirani u tako kratkom vremenu. Prije ručka strpljivo čekaju u redu za pranje ruku, sjedaju na svoja mjesta, a oni malo stariji pomažu mlađima. Odgajateljice koje s njima rade zapravo su žene iz sela koje su bile voljne primiti se te odgovorne uloge. Zanimljivost je da se djeca u Africi ne znaju igrati niti se itko s njima igra. Po cijele dane samo hodaju okolo bez kakve organizirane aktivnosti. Svoje sam vrijeme provela u podučavanju odgojiteljica koje i same tek uče engleski jezik, koje su, u najboljoj namjeri i jer im je jedino poznato, stavile djecu u školske klupe i rade na principu male škole. Prije svega, trebalo je njih same potaknuti na igru kako bi shvatile da je to zabavna aktivnost kroz koju se puno uči. Neobično je to nama pojmiti – dolazimo iz svijeta gdje se puno govori o ranoj stimulaciji, razvoju motorike, gdje dijete u život kreće s prekobrojnim igračkama, i sad sam tu i učim odrasle osobe osnove motoričkih gibanja. Zaista su bile slatke kad su se opustile i počele trčati okolo, smijući se i igrajući loptom. Velika im je želja imati igralište kakva su vidjele po knjigama iz engleskog jezika, s ljuljačkama i toboganima za koji nisu znale „kako se pokreće“ – prepričava Martina i dodaje kako čitavo vrijeme posjeta nisu čuli plač djeteta pa im je na povratku bilo donekle čudno susresti se s prizorom na aerodromu i zapadnjačkom “cendravom” djecom čiji se roditelji preznojavaju od pokušaja da uvjere dječaka da se prestane bacati po podu, djevojčice koje obuvene hodaju po sjedalima aviona, vičući. Ne možeš se ne zapitati o modernim odgojnim metodama, kaže Martina.
Bijelci su atrakcija
U samom mjestu, bijelci su djeci atrakcija! Mene su klinci natezali za ruke, pipkali, mazili se o mene, svađali tko će me sve uhvatiti na ruku, vježbali su jogu sa mnom i pratili me svuda po selu. Svetina su malo više ostavili na miru jer je muško, odnosno ta očinska figura je nešto čega se malo više boje i respektiraju – prepričava naša sugovornica i dodaje kako joj je želja vratiti se i nastaviti ovaj veliki posao. Naime, ona bi voljela složiti program predškolskog odgoja i obrazovanja, prevesti ga na engleski jezik te prikupiti donacijama didaktičke igračke i na taj način nastaviti i proširiti suradnju. Lijepo je znati, kaže, da je povelik broj volontera koji dolaze u Kivumu i kako svatko od njih svojim dolaskom donese novu ideju za razvoj.
Dostojanstvene žirafe
Supružnicima Matijaš ipak je ostalo dovoljno vremena da obiđu Ruandu i tamošnje atrakcije. Tako su primijetili da centar Kigalija, glavnog grada, nezamislivo odskače od ostatka grada, a i čitave države. U samom središtu nalazi se nekoliko zgrada banaka, a ljudi su u odijelima i skupim automobilima. Već koji kilometar dalje sirotinja i prljavština. Išli su i na safari, gdje su se osjećali kao da su “uskočili u TV”.
– Predivno je iskustvo vidjeti uživo sve one slike i boje koje smo svi toliko puta vidjeli na televiziji, biti okružen znatiželjnim babunima, dostojanstvenim žirafama, zaigranim zebrama, biti u gostima kod aligatora i nilskih konja, bradavičastih svinja, slonova. Gledajući ih kako mirno žive svoj život, okruženi tolikom tišinom, javi se određeno strahopoštovanje – govori Martina.
Zahvaljujući medijima, filmovima i slikama o siromašnoj Africi, neimaština koju su zatekli Matijaše nije iznenadila. Ljudi hodaju cestom prenoseći na glavi banane, vreće, kanistre s vodom. Tu je i velik broj biciklista koji prevoze cement i vodu, djece koja sudjeluju na isti način u obiteljskim poslovima. Karta za autobus, koja inače košta jedan dolar, njima je preskupa pa pješače po nekoliko sati od mjesta do mjesta. Nerijetko djeca od šest do sedam godina do škole pješače po dva sata, provedu cijeli dan u školi te se vraćaju dva sata kući. Njihovim roditeljima važan poticaj za upis djece u školu je činjenica da tamo dobiju topli obrok. Njihovi vršnjaci koji ne idu u školu nerijetko jedu tek jednom u dva dana.
Odrastanje bez slatkiša
Hrana je jednostavna. Bazira se na riži i grahu, kuhanim ili pečenim bananama, kelju i zelju. Meso se jede jednom u nekoliko tjedana, a slatkiša nema.
– Slatkiši se mogu kupiti u lokalnim trgovinama, ali zbog cijena tamo kupuju samo turisti i lokalni bogataši. Tamošnji stanovnici rade u polju za jedan dolar dnevno, a tegla Nutelle u trgovini košta čak 90 kuna – pojašnjava Martina.
Afrika te promijeni
Jednom kada dođeš u Afriku i doista vidiš kako ljudi tamo žive, kad to više nije samo puka priča o gladnoj djeci Crnog kontinenta, više nikada ne možeš ne znati, kaže Martina. Ne možeš se vratiti isti, istih svjetonazora, s istom potrebom gomilanja nepotrebnih stvari. Jednom kad znaš da postoji nacija koja je u tolikoj potrebi za svim, ne možeš ostati slijep.
– Iz Afrike smo se vratili pod velikim dojmom, isprepletenih emocija i do temelja razrušenih svjetonazora s kojima smo došli. Iz dubine srca javila nam se pomisao da mi ni po čemu nismo zaradili sav komfor u kojem živimo, nego smo jednostavno imali sreće – poručuje Martina i dodaje kako više ne vjeruje u floskule o ljudima koji nemaju mnogo, ali su sretni s onim što imaju.
– Imam osjećaj da si mi to tako volimo postaviti kako bi nam bilo lakše u našim udobnim čahuricama. Vjerujem da su djeca sretna jer su nesvjesna situacije oko sebe. No, odrasli su i sretni i zabrinuti i opušteni i ljuti i nemoćni, ovisi o karakteru. Ne znam kako bih se ja osjećala da nam u zemlju dolaze i odlaze ljudi, za naše pojmove prebogati, sa svojim načinima oblačenja, svojom kulturom i govore nam kako trebamo živjeti, ponašati se, oblačiti. Bez obzira na svu pomoć koju nam pružaju, sigurna sam da naše emocije ne bi bile isključivo pozitivne i prepune zahvalnosti. Vjerujem da bismo i mi bili i ljuti i bespomoćni i jalni. Vjerujem da će trebati još dosta naraštaja i truda da bi se neke veće promjene u načinu funkcioniranja ljudi Afrike počele osjećati – zaključuje Martina koja se nada da će uskoro ponovno posjetiti Ruandu.
