U vrijeme dok su na prašnjavim seoskim cestama autobusi bili tek naznakom nekih novih vremena, vlakom se vozilo na posao, liječniku, u kupovinu, na sud, posjet rodbini, a ponajviše u školu. Tako su mnogima ta putovanja bila poput pisanja domaće zadaće na nekoj od klupa putničkog vlaka koji je svakodnevno vozio prugom Bjelovar-Garešnica i ujedno postao dijelom svakodnevlja žitelja Galovca, Kokinca, Severina, Bulinca,Velike Pisanice,Velikog Grđevca i okolnih mjesta.

Iza parne lokomotive sa čijih su prozora provirivale glave garavih strojovođa kloparali su kotači vagona, nemirno poskakujući na staroj pruzi, odašiljući onaj poznati ritmični zvuk na spojevima tračnica koji se čuo kilometrima. Trajalo je to sve do ljeta 1968. kada se s bjelovarskog kolodvora čuo posljednji zvižduk „ćire“ koji je krenuo na putovanje bez povratne karte. Bunt tadašnjih srednjoškolaca, popraćen za ono vrijeme oštrim porukama ispisanim na vagonima, bio je više nego očit izraz protesta, gnijeva, ali i nemoći. Tih uzavrelih i emocijama prožetih dana prisjetio se svojedobno i „vlakaš“, kako su popularno nazivali tadašnje đake-putnike, i nekadašnji bjelovarski gradonačelnik Antun Korušec.

Miris vlaka i čekaonica

– Pamtim posljednju vožnju i ljude na poljima do Galovca koji su vilama i grabljama uzdignutim u zrak pozdravljali vlak i plakali. Taj prizor nikada neću zaboraviti jer je netko naprasno, otrgnuo dio njihova života. Po vlakovima se mjerilo vrijeme, počinjali i prekidali poslovi, ručalo i večeralo, ustajalo ili odlazilo na počinak. Kako je otac radio u Ložioni, posebno sam vezan uz željeznicu koja je dio mog djetinjstva i odrastanja i još uvijek nosim onaj prepoznatljivi miris parnih lokomotiva i čekaonica. I za današnjih šetnji gotovo nesvjesno prolazim pored kolodvora osjećajući onu istu toplinu tog mjesta prožetu brojnim uspomenama. Vlakom iz Galovca putovao sam u 8. razred osnovne i Gimnaziju, a o svemu proživljenom mogao bi napisati roman. Ali, posebno pamtim kako su najveći „frajeri“ bili oni koji su u Malim Sredicama gdje je vlak usporio, iskakali i ponovo uskakali u vagone, prisjetio se Korušec.

Među srednjoškolcima koji su 60-ih putovali iz Velikog Grđevca bio je i Milan Milašinović, nekadašnji vozač u Gradskoj upravi, a danas umirovljenik, za kojega će mnogi reći da je „ispao vragu iz torbe“. Uvijek spreman za vic i vragoliju na osebujan način prepričava „vlakaške“ godine.

Vragolasti Mile

– Bilo nas je dvije „fele“. Mi malo „šumastiji“ išli smo u ŠUP (Škola učenika u privredi), a oni pametniji u Gimnaziju. Pisale su se zadaće, učilo, na školskim torbama smo igrali šnaps i belu, ali je sve prštalo od smijeha i zafrkancije. Četvrtkom su vagoni bili prepuni baka koje su s košarama punim povrća, sira, vrhnja i mlijeka hitale na bjelovarski plac, i neprekidno „verglale“ o svojim bolestima , niskim cijenama tako da ih je čuo cijeli vagon. Kako bi ih malo razdvojili počeli smo se češkati po leđima i vratu kao da imamo buhe i za tili čas je bilo mjesta koliko hoćeš! Svi smo imali mjesečne karte, ali ponekad se novac potrošio na cigarete i pokoji mentol ili kruškovac, pa smo se malo i „švercali“. Bila je to prava igra skrivača s tadašnjim kondukterima Fuksom, Šipkom, Đukićem, Atlijom ili Pavlekom. Premda je među njima bilo i strogih, svi su nam znali progledati kroz prste uz lagani prijekor kojeg smo odmah zaboravili. Ali, u toj kompoziciji vagona s limenim krovom „rođene“ su i prve ljubavi od kojih su mnoge završile pred matičarem. Bilo je tako „opasnih“ veza da su dečki vlakom pratili cure na putu kući, drugim se vraćali u Bjelovar i iduće jutro ih čekali na kolodvoru. E, tako je to bilo, uvjerljivo će Mile.

Jutranjim vlakom iz Bulinca putovala je i školarka Vesna Selčin, danas Špehar, čija sjećanja na to vrijeme i danas izazivaju popriličnu dozu sjete, jer kako će reći, vlak je tim generacijama značio više od običnog putovanja.

Đačka obitelj

– U vlaku se odvijao čitav društveni život, i svi smo bili čvrsto povezani. Dolaskom u Bjelovar gdje sam pohađala II. osnovnu školu i dio Gimanzije svatko bi krenuo na svoju stranu, da bi se prije polaska vlaka opet zajedno nalazili u parkiću ispred kolodvora. Nestrpljivo smo čekali polazak kako bi ponovo vidjeli ostale i krenuli u još jedno zajedničko i opušteno putovanje. Bilo je i napetih situacija poput one kada sam zaspala, a vlak je već krenuo prema Velikoj Pisanici. Onako bunovna iskočila sam iz vagona i pala, ali je sve ipak dobro završilo – priča Vesna.

Da bi sjeo na vlak u Bulincu koji će ga odvesti do škole, Stjepan Bogović, umirovljeni direktor bjelovarskih Cesta d.d. morao je pješačiti 3,5 kilometra iz Nove Rače. Na dečke koji su „tjerali“ bicikle nije računao jer su na „štangi“ vozili cure, zaprežnih kola u koje bi se moglo uskočiti bilo je malo, a nešto olakšanja donosilo je ljeto kada se preko livada do stanice moglo prečacem. Ali, unatoč „teškim nogama“, osobito za viskog snijega, u vlaku se nisu previše osvrtali na „malog“.

Školovanje“ u hodniku

-Iskusni „vlakaši“ čuvali su mjesta za svoju ekipu i kao „friški“ nisam imao šanse uhvatiti mjesto, pa sam prve dvije godine prostajao u hodniku. Stariji su često kartali i kada sam se, onako naivno, htio priključiti ne samo da su me otjerali, nego nisam smio ni „kibicirati“. Tako je vlak uz sve ostalo imao i svoja nepisana pravila koja su se prenosila generacijama. Ukidanje pruge šokiralo je moju obitelj jer je otac, koji je radio na željeznici dobio premještaj, a izgubio sam pravo na režijsku kartu što je bilo poprilično otegotno za naš skromni obiteljski budžet. Ubrzo su stigli autobusi s kojima smo putovali onako, preko volje, i još dugo u sebi nosili našeg „ćiru“ koji je vozio 40 kilometara na sat, fućkao, dimio, poskakivao, ali i ostao pamtljivi dio našeg odrastanja-kaže Bogović.

Inatljivi mještani

Povijesni podaci potvrđuju da su radovi na gradnji počeli 1912. godine. Mještani sela, gdje je trebala prolaziti pruga ometali su radove, stoga što je trasa presijecala oranice, a konji se plašili bučnih parnih lokomotiva. Kada je predstavnik koncesionara zaprijetio da će doći vojska, te da će vojnici biti na trošku mještana, pobuna je prestala i radovi su tekli predviđenim ritmom pa su 1913. Bjelovar i Garešnica konačno povezani željezničkom prugom kojom su osim teretnih, tri puta dnevno prometovali i putnički vlakovi. Nakon brojnih analiza isplativosti, ova je prometnica zbog nerentabilnosti ukinuta 1968.

Čedo Rosić