Život Bjelovara između dva rata, kakvim su ga predočavali različiti izvori, mogao bi se uvjetno podijeliti na ono što je ostalo zabilježeno u tadašnjim novinama, nekim drugim publikacijama ili pak sjećanjima na njegov društveni dio. Tako „službena“ gradska slika tih godina ne izgleda nimalo ružičasto, posebice u dijelu industrije o čijem razvoju ne postoje ni planovi, a kamoli neka ozbiljnija ulaganja koja bi gradu osigurala dugoročniji razvitak jer život temeljen isključivo na uslugama u trgovini i obrtu, nije baš bio dalekosežnom perspektivom.A kakvi su bili životni uvjeti građana, opisuje „Bjelovarski vjesnik“ iz 1930., i to bez imalo natruha kritike, već jednostavno bilježeći ono s čime se suočavalo tadašnjih 10.252 stanovnika, koji su živjeli u 1.414 kuća.

Komunalni kaos

-Uistinu začuđuje činjenica da grad Bjelovar nema danas još uvijek provedenu kanalizaciju, a da se o vodovodu još nije razgovaralo, nije provedena elektrifikacija, gradska klaonica koja bi morala biti glavno komercijalno poduzeće općine jedna je ruševna špilja koja bi se iz zdravstvenih i redarstvenih razloga morala zatvoriti. Ali, kao što nema vodovoda i kanalizacije, u gradu nema ni struje. Naime, sumnjivi aranžmani utjecajnih članova gradskog zastupstva s jednom austrijskom firmom prije Prvog svjetskog rata obdarili su Bjelovar plinom umjesto električnom energijom pa je tako provizorna električna centrala svečano puštena u pogon tek 1938. kada je u našem gradu zasvijetlila prva žarulja – pisale su tadašnje novine.

Razgranat društveni život

Iz ovih rečenica moglo bi se zaključiti kako je tih godina Bjelovar bio mračna i neuredna sredina, ne baš toliko poželjna za život, ali se iznad njegovog komunalnog i dobrim dijelom industrijskog života odvijao i onaj drugi, koji ni prije I. svjetskog rata nije bio marginaliziran. Naime, i u tom međuratnom razdoblju Bjelovar je imao razgranat društveni život koji se nije svodio samo na sjedenje u gostionicama i dokone razgovore, već je poprimao razinu gotovo nedjeljivog odnosa njegovih građana prema sportu, glazbi, kazalištu i drugim oblicima kulture. Tako će se naš sugrađanin Stjepan Grula prisjetiti priča oca Franje, poznatog bjelovarskog obrtnika iz tih godina, koji je spominjao pregršt, danas dobrim dijelom zaboravljenih događaja.

-Otac je pjevao u „Golubu“ što, s obzirom na njegovu pripadnost obrtničkom sloju, nije bilo ništa neoubičajeno, ali je zato pričao o tadašnjim obrtničkim zabavama na dan sv. Josipa, njihova zaštitnika, koje su bile neizostavnim dijelom posjetiteljskog kalendara, ne samo obrtnika, nego i tadašnje građanske elite. Redovite su bile i kino predstave koje su se održavale u staroj Sokolani i kinu Metropol, a posebno mjesto je pripadalo sportu, pa se u to vrijeme u Bjelovaru “na veliko“ igrao, primjerice, tenis. Ne treba zaboraviti ni tadašnje kazalište koje je vodio Rudolf Berghofer. Predstave u današenjem Domu kulture su redovito bile posjećene, a to je dobrim dijelom utrlo put privrženosti Bjelovarčana kazalištu, što se i danas potvrđuje tijekom godišnjih izdanja BOK-festa – priča Grula, dodajući kako Bjelovar unatoč nekim razvojnim kaskanjima nije bio u skupini onih gradova koji bi se u sveukupnosti društvenog života tih godina mogli svrstati u provinciju.

Plesna škola

Istina, završetkom Prvog svjetskog rata ipak je prošlo nekoliko godina kako bi tadašnji građanski život postupno „stao na noge“, što se ponajprije vidjelo u nicanju mnogobrojnih škola pa su tako Bjelovarčani, prema zapisima našeg sugrađana Leona Fingerhuta, mogli pohađati i plesnu školu iz Zagreba koji je vodila izvjesna gospođa Coronelli.

Građani Bjelovara osjećali su potrebu da im djeca budu školovana, ali i društveno uključena u život grada. Zato su, gotovo svake godine od 1934. za djecu bile organizirane „Dječje redute“. Naime, dva puta tjedno, u trajanju od tri mjeseca, bila je organizirana škola plesa sa željom da nauči plesati malu djecu i školarce. Po završetku škole bila je organizirana plesna večer u sokolskom domu, tzv. „Plesni vjenčić“ – navodi Fingerhut.
Istodobno, učenici viših razreda gimnazije održavali su svake godine plesne večeri, odnosno „čajanke“, ali se društveni život odvijao i tijekom sastanaka gospođa u Hrvatskoj čitaonici, obično subotom poslijepodne, s obveznim čajem koji je pripremala gospođa Gudlin, kao domaćica tog prostora. Sadržaj razgovora je bio različit, premda se ne isključuje „pretresanje“ dnevnih gradskih događaja, iako je službeni razlog okupljanja bio dogovor za neko od idućih subotnjih predavanja ili drugih „akcija“. Tako je upravo u čitaonici dogovarano kako će izgledati program za Silvestrovo 1936. kada je organizirana velika zabava s glazbenom igrom u tri čina, a na samom prijelazu iz stare u novu godinu „Ponoćna igra“ s pjevanjem i plesom uz nastup ritmičke skupine gospođe Fingerhut.

Politika i esperanto

Omiljena okupljališta su bila Narodna kavana u koju je zalazio „građanski“ dio Bjelovara, dok su se bivši časnici okupljali u gostionici „Marković“. Pri tome Fingerhut bilježi i još jednu posebnost nedjeljnih prijepodnevnih susreta kada su svi zajedno, uz nazočnost gradonačelnika, rješavali „vruće“ gradske teme. Upravo za tih okupljanja donesene su neke od važnih odluka, poput izgradnje sportskog stadiona, plivališta, uređenja parkova i niza drugih gradskih rješenja. Uz to, ne treba zaboraviti da je niz godina u gradu djelovala škola esperanta dr. Feia koja je također bila mjestom društvenog života, pretežito „odrasle gospode“, ali ni danas zaboravljeni nedjeljni ritual. Naime, bez obzira na vrijeme, Bjelovarčani su svake nedjelje izlazili na korzo, i to blagdanski obučeni, te u pratnji djece šetali središtem grada. (Č. Rosić)


Međuratni Bjelovar kroz godine
1919.
Obnovljen rad HORPD-a „Golub“
1921.
Osnovano Glazbeno društvo, preteča današnje Glazbene škole
1924.
Utemeljeno HPD-a Bilogora

1930.
U Bjelovaru se otvara plesna škola Coronelli
1931.
Te je godine u Bjelovaru živjelo 10.252 stanovnika