Pa nisam znao da ste i vi takvi primitivci, da rušite pravoslavne crkve, prekori me nedavno prijatelj koji je putovao iz Zagreba i vidio ostatke srušene crkve u Rovišću, baš na zavojitom ulasku u središte mjesta, prizor koji se ne može zaobići.
I nije jedini koji se to pita, a i mnogi drugi pa i velik broj Bjelovarčana misli kako su ostaci srušene crkve posljedica “ratnog divljaštva u pozadini tijekom Domovinskog rata”. Naravno da nije tako, crkva nije minirana, srušila se sama od sebe i to prije punih 40 godina!?
Nevjerojatno, ali negdašnji monumentalni Hram Vaznesenja Gospodnjeg strši iz šikare od početka 1979. godine. Stariji mještani Rovišća sjećaju se kako je odmah nakon što se crkva urušila skupljan novac po selu kako bi se pomogla obnova. Međutim, tadašnji prota primio je novac i netragom nestao. Da priča bude još zanimljivija, stigao je novi duhovni otac, skupljao se novac po kućama još jedanput i – kako to bude, i ovaj je “sveti čovjek” pokupio novac i nestao iz sela. Nakon takva dva skandala, mještani su odustali od doniranja pravoslavnih svećenika.
Mjesto svetosti
Postoji li rješenje za oronulu građevinu koja je usput i opasna jer prijeti daljnjim urušavanjem, pitali smo na svim relevantnim adresama. Naime, ostaci krova bačeni su tijekom nevremena devedestih godina u susjedno dvorište i samo pukom srećom nitko nije nastradao.
Općina Rovišće od svog osnutka pokušava riješiti taj problem. Svi načelnici uz potporu županije, bjelovarske parohije, ali i tadašnjeg katoličkog svećenika Lovre Hadrovića pohodili su mitropolita u Zagrebu koji je i sam bio u Rovišću i složio se s idejom da se građevina sruši, sačuva dio zida i primjereno križem obilježi kao mjesto svetosti. Općina je ponudila i financiranje projekta uređenja tog prostora, ali su im ruke vezane jer se radi o posjedu u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve i bez njihovog odobrenja ne smije se ništa činiti. Dobra je vijest da barem lokalni Komunalac redovito kosi travu tako da prostor oko crkve više nije šikara. Uslugu fakturiraju bjelovarskoj parohiji koja redovito plaća račune.
U Srpskoj pravoslavnoj parohiji Bjelovar, pod koju i spada roviška crkva, ne smiju davati izjave. Ipak, neslužbeno doznajemo kako se godinama želi riješiti problem, kako su bili blizu jer je postignut načelni dogovor da se dio građevine konzervira, a ostalo sruši, da se postavi veliki križ i primjereno označi mjesto gdje je nekad bio hram. Međutim, nove crkvene vlasti u Zagrebu poslale su upit u Beograd i dobili odgovor da se rušiti ništa ne smije. Obnova bi bila izuzetno skupa, a za nju nema novca ni Crkva, niti općina Rovišće, a bome niti država.
Nije kulturno dobro
Naime, na upit konzervatorima pri Ministarstvu kulture dobili smo kratak odgovor: “Ruševine crkve Vaznesenja Gospodnjeg u Rovišću, nisu zaštićeno kulturno dobro temeljem Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara Republike Hrvatske.” Drugim riječima, kulturi nedostaje novca i za “priznate” spomenike kulture pa im ne pada na pamet trošiti novac na “nezaštićeno kulturno dobro”.
Inače, konzervatori su se očitovali o mogućim rješenjima za srušenu crkvu još prije 12 godina. U dopisu općini i Eparhiji napisali su: “Ovaj Odjel zaprimio je od strane Općine Rovišće „Projekt uklanjanja građevine – ostataka crkve Vaznesenja Gospodnjeg u Rovišću“ izrađen od strane „Arhitekture“ d.o.o. iz Daruvara.
Uklanjanju predmetne građevine nije moguće pristupiti bez suglasnost vlasnika, Eparhije zagrebačko-ljubljanske, te se ovo stručno mišljenje ne smatra odobrenjem za početak radova. Na zahtjev Eparhijskog upravnog odbora, Eparhije zagrebačko – ljubljanske, Konzervatorski odjel u Zagrebu je u studenom 2003. dostavio stručno mišljenje o mogućnosti sanacije, odnosno rušenja i simboličke prezentacije crkve Vaznesenja Gospodnjega u Rovišću, pri čemu je ponuđeno nekoliko modela konzervatorskih intervencija.
Kad će se sama urušiti?
Konzervatorski odjel u Bjelovaru ne osporava uklanjanje predmetne građevine uz nadopunu projekta snimkom postojećeg stanja u mjerilu 1:50 (…), odnosno, „kao način obilježavanja mjesta moguće je temeljne ostatke crkve, naklon uklanjanja nadzemnih dijelova, tlocrtno prezentirati u nivou terena ili na lokalitetu postaviti suvremeno i jednostavno oblikovani križ ili drugo obilježje koje će podsjećati na svetost mjesta te spomen ploču sa osnovnim podacima o građevini koja se tu nalazila.”
Dopis je potpisao Milan Pezelj i danas kaže kako nema što dodati u odnosu na raniji dopis.
I što činiti u ovoj pat poziciji: općina nemoćna, ne može ništa bez privole vlasnika, konzervatorima vezane ruke jer također ne mogu ništa bez vlasnika i novca, a nemoćan je i paroh jer više vlasti ne dopuštaju bilo kakvo rušenje, a za obnovu, s obzirom na stanje objekta, morao bi pomoći Putin iz Moskve, a ne beogradska SPC.
A sudeći prema stanju objekta malo nedostaje da se sam uruši. Dovoljno bi bilo kakvo nevrijeme, jači vjetar ili slabiji potres. I da nitko ne strada jer je umalo stradao sam paroh na kojeg je pri čišćenju pao zid od cigle.

Željko Brkić