Razgovarala – Alica Pintarić
BJELOVAR – Nakon gotovo 40 godina koliko je radio u školi, ravnatelj Tehničke škole Bjelovar, profesor Ante Šola, otišao je mirovinu. Uz profesora Slavka Ivankovića, ravnatelja Gimnazije iz Sesveta te profesora Željka Kralja iz Srednje škole Čazma, Šola ima najdulji ravnateljski staž u samostalnoj Republici Hrvatskoj.
Kada i na kojem radnom mjestu ste počeli raditi u školi?
Najprije sam bio rukovoditelj I. radne jedinice u Centru za odgoj i obrazovanje Bjelovar od 19.9.1991. godine. Potom, reorganizacijom Centra nastaju samostalne škole pa tako i Tehnička škola Bjelovar. U njenom sam osnivanju i sam sudjelovao kao ravnatelj škole, a kasnije sam bio ravnatelj Elektrostrojarske tehničke škole, koja je kasnije promijenila ime u Tehničku školu Bjelovar kako se i danas zove. Ravnatelj sam, dakle, bio neprekidno od 19. rujna 1991, pa do 31. kolovoza 2021. godine.
Što Vas je na Vašem radnom mjestu najviše veselilo, a što ljutilo? Koje ste poslove obavljali s veseljem, a koje jer ste morali?
Volim posao nastavnika. Veselio me rad s djecom, posebice u mom području strojarstva u kojem se nastava može organizirati na zanimljiv i na svaki put drugačiji način. Lijepo je raditi u tehničkim školama jer se u njih upisuju učenici koji vole tehniku i koji već imaju predispoziciju da budu dobri tehničari pa je s takvim učenicima lakše raditi. Ne bih mogao istaknuti nešto što me posebno ljutilo, no ipak bih spomenuo da me najviše smetala neodgovornost, kako pojedinih učenika, njihovih roditelja pa i pojedinih zaposlenika škole. Redovne, odnosno svakodnevne poslove obavljao sam s voljom i zadovoljstvom. Ljutili su me neki administrativni poslovi koje smo nepotrebno morali i po nekoliko puta obavljati. Npr. iste podatke sam morao slati po nekoliko puta čak i u istu instituciju kao što su županijski uredi, Ministarstvu znanosti i obrazovanja, raznim agencijama u sustavu i slično. Svaki puta kada bi im trebali podaci koje smo im već poslali, svejedno bi ih ponovno tražili od škole. Ali i to je dio ravnateljeva posla.
Možete li usporediti vrijeme školovanja kada ste počinjali raditi u razredu i danas? Kome je teže, profesoru nekada ili profesoru danas?
Svako vrijeme ima svoje prednosti i nedostatke. Nekada su nastavnici imali veći autoritet u razredu, ali i u društvu! Posao nastavnika je bio manje zahtjevan nego danas. Promjene u svijetu znanosti tako su brze i česte, a posebno u području tehnike pa se nastavnici svakodnevno moraju usavršavati, odnosno učiti kako bi mogli izvoditi kvalitetnu nastavu. Međutim, danas su puno bolji uvjeti što se tiče nastavnih sredstava, pomagala i ostalog nastavnog materijala. Tu su digitalni nastavni materijali, suvremena nastavna sredstva i pomagala, suvremeni kabineti i specijalizirane učionice. Zadatak nastavnika je pronaći način kako motivirati učenike i potaknuti ih na samostalan rad. Međutim, usudio bih se reći, učenici danas više vole ići u školu nego što je to bio slučaj starijih generacija.
Je li točno da su djeca prije bila kulturnija i marljivija, a da su danas, reći ćemo, slobodniji i malo manje marljivi?
Djelomično bih se složio s tom konstatacijom. Problem jest neodgovornost i nedostatak opće kulture jer obitelj ima sve manje vremena za djecu, tempo života se promijenio, liberalizam je sveprisutan. Međutim, danas su druga vremena, djeca su samosvjesnija, otvorenija i uče drugu vrstu vještina.
Tehnička škola uvijek je slovila za školu koja je djecu dobro pripremala za daljnje školovanje. Rad s djecom uvijek se ocjenjivan kao kvalitetan. Tko je za to najviše zaslužan? Ravnatelj, profesori, Ministarstvo…?
Učenici naše škole, većina njih, dobro su pripremljeni za nastavak školovanja kao i za svijet rada. Naši učenici se, u velikom broju, upisuju na razne fakultete. Najviše na tehničke, ali isto tako i na pedagoške, filozofske i dr. Ministarstvo je dalo okvir, izradilo kurikulume, opremilo škole. Ipak najzaslužniji su naši nastavnici i učenici, a ako sam i ja, jednim dijelom, doprinio dobrom uspjehu znači da sam dobro obavljao svoj posao.
Jeste li bili zadovoljni rezultatima koja si pri upisu na fakultete pokazivali maturanti škole u kojoj ste bili ravnatelj? Kakvi su oni obično bili?
Rezultatima smo zadovoljni, većina njih upiše željene fakultete, a u zadnje vrijeme jedan broj vrlo dobrih učenika odlučio se odmah zaposliti. Puno naših bivših učenika danas su uspješni ljudi diljem Hrvatske pa i šire. Samo u Bjelovaru imamo uspješnih gospodarstvenika, dipl. inženjera, profesora, magistara i doktora znanosti, političara…
Ide li obrazovanje djece danas u dobrom smjeru? Kako Vi smatrate da bi ono trebalo izgledati? Ima li previše gradiva, a premalo praktičnih znanja? Smatrate li da je nastava dobro osmišljena i posložena?
Možda će Vas iznenaditi moje mišljenje, ali mislim da ide u dobrom smjeru. Imamo puno novih kurikuluma rađenih prema potrebama gospodarstva, škole su uglavnom, dosta dobro opremljene, a država najavljuje velika ulaganja u školstvo. Korona nas je znatno omela u planovima, ali što se tiče nastave to smo obavili na zadovoljavajući način. Što se tiče obrazovnog sustava, ne znam za trogodišnje škole, ali mogu reći da je program tehničkih škola, u većini programa, vrlo dobar. Napravljen je dobar balans između laboratorijskih/radioničkih vježbi i teorije. Loše je to što je ukinuta stručna praksa za pojedina zanimanja. Ono što se žurno treba napraviti, a to je posao Ministarstva, osigurati češće kvalitetnije stručno usavršavanje nastavnika, posebice onih koji predaju stručne predmete.
Koliko ravnatelj može utjecati na motivaciju profesora i učenika, na njihov trud i zalaganje?
Ravnateljev posao je dosta zahtjevan, stalno morate balansirati, uravnoteženo pohvaljivati i kritizirati. Prvenstveno morate biti pravični, pošteni i dosljedni, morate biti vođa, ali uz suradnju svih. Morate biti komunikativni, uvijek biti prijateljski raspoloženi, ali i strogi! „Nastavnici dobro znaju s kim imaju posla“ pa s motivacijom nije bilo problema. Kako se vi odnosite prema ljudima tako će se i oni prema vama.
Na glasu ste kao ravnatelj s kojim se moglo puno toga dogovoriti i realizirati. Je li u Vašem mandatu ostalo nešto nedovršeno, nešto što ste htjeli napraviti, a više niste stigli?
Dosta toga. Najveći problem je nedostatak prostora. Naime, radimo u dvije smjene i opet nam je „tijesno“. Unazad nekoliko godina od osnivača smo tražili da se krene s projektom izgradnje nove zgrade Tehničke škole ili Obrtničke, a da se sadašnja zgrada prepusti jednoj od ove dvije škole. Jer, sadašnji prostor je dovoljan za jednu školu, ali nismo naišli na razumijevanja kod našeg osnivača. Nedostatak prostora nas je onemogućio u otvaranjem novog programa (zanimanja) kao što je „Web dizajn“ ili neko drugo suvremeno zanimanje koje je potrebno našem gospodarstvu.
Kakvi su Vam planovi nakon umirovljenja? Vjerujem da će obitelj sada predahnuti nakon toliko godina Vaših ravnateljskih obaveza.
Posebnih planova, za sada, nemam. Dobro ću se odmoriti, a imam i dvije prekrasne unuke, u Zagrebu i u Varaždinu pa ću često biti na tim relacijama.
