BJELOVAR/ZAGREB – Sve poznatije ime na hrvatskoj strip sceni jest ono Ane Gezi. Mlada Bjelovarčanka, koja je rodni grad napustila još 1999. godine, nakon što je upisala Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, diplomirala je slikarstvo u klasi prof. Eugena Kokota. Još na Akademiji počinje održavati skupne i samostalne izložbe, pohađati umjetničke rezidencije, a od 2009. članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Ana nam otkriva kako se od njezinih malih nogu moglo naslutiti kako će je život odvesti u umjetničke vode.

-Crtanje me privlačilo oduvijek, od malena, a to jako dobro znaju oni koji su sa mnom išli u osnovnu i srednju školu. Najviše me pamte upravo po tome, crtanju stripova, ilustracijama za školsku lektiru, a pogotovo po crtanju profesora. Kažu da je to talent i da je sve uglavnom u genima, ali je ipak potrebno i puno vremena i volje za njegov razvoj i oblikovanje, kao i stalno natjecanje i razmjena iskustava s drugima. Uzalud je onaj talent koji se ne koristi – vjeruje mlada umjetnica.

Već i vrapci na granama znaju da niti na jednu umjetničku akademiju u Hrvatskoj “upad” nije jednostavan, što je na svojoj koži osjetila i Ana. Prvi pokušaj upisa ALU, odmah po završetku gimnazije, neslavno je propao zbog nekoliko bodova. No, nju to nije obeshrabrilo pa je strpljivo čekala cijelu godinu kako bi pokušala ponovno.

Žrtvovanje ideja

Prvi put sam završila točno ispod crte. To je bila moja greška, jer sam odabrala krivu tehniku za crtanje na ispitima. Crtala sam olovkom umjesto ugljena, i još k tome na malom formatu, a i u crtanju akta sam tada imala strašno malo iskustva. Ali nakon godinu dana ozbiljnije pripreme u Zagrebu i usvajanja potrebnih vještina, drugi put sam ipak primljena. Bilo mi je iznimno teško što sam tada morala žrtvovati neke svoje vlastite kreativne ideje i raditi isključivo ono što se od mene traži – prisjeća se Ana, koja je nakon nekoliko godina uspješno diplomirala na Akademiji, i to ciklusom slika na temu navijača u sportu. Pomalo nesvakidašnji odabir teme, priznaje, iznenadio je i njezine kolege i profesore, no na kraju se on pokazao kao savršen odabir.

Neki su to povezali s kritikom društva, primitivizma širokih masa i slično, ali cijeli ciklus je jednostavno bio samo odraz mog rastućeg interesa za subkulture i rituale pripadnosti nekom kultu općenito, bez obzira na to bio on lijevi ili desni. S obzirom na to da sam sama kompletni outsider, zanimljivo mi je bilo tako nešto promatrati izvana i pokušati sagledati širu sliku. I sada se još uvijek bavim subkulturama, samo ovaj put u mediju stripa, i veći je naglasak na punk-rock subkulturi koja je “običnim” ljudima puno bliža – pojašnjava naša sugovornica. Upravo je strip, priznaje, tehnika u kojoj posljednjih godina najviše uživa. Riječ je o ljubavi iz djetinjstva kojoj je djelomično ”kumovao” Anin brat, točnije njegova kolekcija stripova koja i danas pomalo raste.

Buđenje iz kome

I sama sam puno skupljala tadašnja Disneyeva izdanja koja su se čitala do beskraja. Sve to me potaknulo i na prve vlastite stripove, koji su, kada ih sad gledam, tehnički dosta loši i nemarni, a i u to vrijeme nije bilo radionica stripova kao danas. Svatko se razvijao sam kako je želio, uz eventualnu asistenciju profesora likovne kulture. Moj strip-razvoj na duže vrijeme je prekinula srednja škola i studij slikarstva na ALU, a općenito mi je nekako nedostajao i poticaj za dalje. No ipak, sedam godina nakon diplome, ponovo sam se vratila stripu. Čak imam dojam kao da sam ga tek tada počela ”za ozbiljno” crtati, to je nešto što podsjeća na buđenje iz kome – smije se Ana koja se odlično snašla na sve bogatijoj hrvatskoj strip sceni. Ona je toliko bogata da je pravo zadovoljstvo samo gledati projekte koji svakodnevno nastaju u različitim radionicama.

Jedan od Aninih stripova

Sve više ljudi radi vlastite strip-projekte i ulaze u njih sa iskustvima iz sasvim drugih medija i izrazito je teško probiti se pored tolike konkurencije i toliko vrsta stripova. To je prava renesansa stripa, koja polako prelazi, ako već nije i prešla, u barok. Ja sam trenutno u fazi izrade i slanja materijala stranim izdavačima i agentima, i vidjet ćemo koliko će se to isplatiti. U svakom slučaju, kad je strip u pitanju, potrebna je beskrajna strpljivost i upornost, uz puno rada – kaže Ana. Na stranoj strip sceni uzori su joj, dodaje, Goscinny i Uderzo, Max & Bunker. Andre Franquin (Gaston), a kasnije Bonelli comics, Reiser, Moebius i Rober Crumb. Od domaćih izdvaja Bjelovarčanku Irenu Jukić-Pranjić kojoj je kaže, zahvalna što ju je pozvala u jednu od emisija ”Strip u Hrvatskoj”, kao i Marka Dješku, koji se trudi popularizirati strip, ne samo u Osijeku i Zagrebu, nego i puno šire. Tu su i splitski autori koji su iznimno zanimljivi, poput mlade i talentirane Mihaele Erceg, i posve otkačenog Vinka Barića koji crta avanture ”Baroknog čovjeka”.

Novi projekti

Uz strip, Ana se bavi i portretnom karikaturom. To mi je sve više i više dobar izvor zarade, pa mogu reći da se stvarno isplati baviti karikaturom, iako je uglavnom danas protjerana iz tiskovina. Uvijek se može naći neki drugi, još isplativiji način na koji se karikatura može promicati i cijeniti. A također, uz dovoljno mašte, ako se istaknu prava mjesta, neke uobičajene i već viđene ”face” mogu se učiniti nesvakidašnjima i upadljivima pa tako i privući pažnju onih zainteresiranih za narudžbe – kaže Ana. Mlada umjetnica otkriva nam kako je trenutno na samom kraju crtanja svog prvog dužeg stripa za stariju populaciju, underground karaktera, koji naziva sci-fi satirom, pomalo po uzoru na Rocky horror picture-show.

U stripu se pojavljuju neki stvarni protagonisti zagrebačke alternativne scene koje sam imala prilike upoznati, a strip se bavi apsurdom, dekadencijom i beskrajnom samoironijom koji su postali glavna obilježja ekstremnog punk-rocka. Nadam se da ću u budućnosti uspjeti ukoričiti i objaviti svoj prvi strip-album, bilo ovaj u dužoj ili neki u kraćoj formi – zaključuje naša sugovornica.